Kroz ovaj će osvrt na slučaj ciparskog sukoba biti primijenjena nekolicina koncepata obrađenih na predavanjima Male škole za izgradnju mira. Nadalje, koncepti poput statusa quo, zamrznutog sukoba, redefiniranja identiteta, dogovorenog pomirenja i javnog govorenja, koji su važni za pristup sukobima i rješavanje istih u svrhu izgradnje mira na čvrstim temeljima, bit će smješteni u kontekst samog sukoba između ciparskih Grka i Turaka te analiza, članaka i komentara autora koji su objavljivali radove na istu temu.
Povijesna zbivanja na ciparskom teritoriju značajno su utjecala na razvoj sukoba između dviju strana. Nakon više od 300 godina pod vladavinom Osmanskog Carstva, Cipar je 1914. godine pripojen Velikoj Britaniji čija je kolonija postao 1925. godine. 1955. godine ciparski Grci započinju gerilski rat protiv britanske vlasti u cilju ujedinjenja s Grčkom. 1960. godine grčki i turski predstavnici postižu dogovor na temelju kojeg je proglašena neovisnost Cipra. Sporazumom naziva «Treaty of Guarantee» osigurano je pravo Turske, Grčke i Velike Britanije na intervenciju u ulozi «jamaca» neovisnosti, dok Britanci nastavljaju kontrolirati dvije vojne baze. Mirovna misija Ujedinjenih naroda pokrenuta je 1964. godine kako bi se spriječilo jačanje tenzija i daljnji sukobi između ciparskih Grka i Turaka. Nemiri svoj vrhunac dostižu 1974. godine kada turska vojska okupira gotovo polovicu otoka kako bi se spriječila okupacija otoka od strane ciparskih Grka. Time je podijeljen i glavni grad Nikozija, a ostatak teritorija razdvojen je na turski sjever i grčki jug duž Zelene linije koju su postavile snage Ujedinjenih naroda 1963. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo jer rezoluciju kojom se Turska poziva da povuče svoje vojnike što Turska odbija. 2002. godine tadašnji glavni tajnik UN-a Kofi Annan bezuspješno predlaže mirovni plan uređenja Cipra kao federacije koja bi obuhvatila dvije konstitutivne teritorijalne cjeline s rotirajućim predsjedništvom. Sukob ostaje neriješen do danas što zajedno s novim nemirima Cipar često dovodi prije svega u nepovoljan ekonomski i politički položaj.
Složenosti problema rješavanja sukoba i izgradnje mira doprinose i etničko-nacionalni sukobi koje je teško kontrolirati i nadzirati s obzirom na to da na iste utječu brojni faktori kao što su velik i često neodređen broj sudionika sukoba, razni oblici otpora, uključujući i forme prisutne u svakodnevnom životu stanovnika koji često i indirektno djeluju na cijelu situaciju, strah među stanovnicima, gubitak vjere u pronalazak rješenja i okončanje sukoba, etnička viktimizacija, ekonomski problemi, raspodjela resursa, problem nejednakosti u raznim područjima političkog i građanskog života te neriješena pitanja gubitaka iz prošlosti. Slično svakodnevici u Bosni i Hercegovini, ciparski Turci i Grci skloni su predbacivati odgovornost za posljedice počinjenih djela, pritom naglašavajući etničko-nacionalne razlike, jedni na druge. Cipar ima status quo, a mir, onda kada isti vlada, negativan je s obzirom na to da se takvo stanje temelji isključivo na činjenici da u određenom trenutku nema sukoba. Aktivno i konstantno zalaganje institucija, pojedinaca, grupa i drugih struktura za izgradnju mira ne postoji. Takva stvarnost primjer je i potrebe za javnim govorenjem istine u kontekstu unutardržavnih sukoba pojašnjenih na jednom od predavanja Male škole. Organizatori i ostali sudionici javnih istupanja i aktivnosti trebaju se osvrnuti na prihvaćanje odgovornosti, problematiziranje kada je ono potrebno, uspostavljanje konstruktivnog dijaloga te spremnost na suradnju u cilju pronalaženja zajedničkog rješenja. Ovaj primjer ističe i važnost transcendentalne intersubjektivnosti, odnosno nastojanja da se razmotri i pokuša shvatiti druga strana. Unatoč svim razlikama, sukobljene strane ipak su ovisne jedna o drugoj u kontekstu, primjerice, članstva u regionalnim i međunarodnim organizacijama i savezima ili ekonomske stabilnosti, stoga intersubjektivna istina može biti jedan od načina izgradnje stabilne budućnosti Cipra. Kao što je već spomenuto, rješenje prihvatljivo objema stranama još uvijek ne postoji, zato se ovaj sukob može smatrati zamrznutim. Nasuprot zamrznutom sukobu zaustavljenom bez sporazuma ili drugog konkretnog odgovora na političku situaciju postoji mogućnost dogovorenog pomirenja, još jednog koncepta o kojem se raspravljalo u Maloj školi. Međutim, takav oblik pomirenja utemeljenog na dogovoru, koji često nameću treće strane, u slučaju Cipra vjerojatno ne bi rezultirao trajnim i pozitivnim mirom. U ovim je okolnostima potrebno intenzivno zalaganje svih izravnih i neizravnih sudionika sukoba, posvećenost razumijevanju stajališta suprotstavljene strane te komunikacija koja obuhvaća javni dijalog, poziv na suradnju, prihvaćanje odgovornosti te podsjetnik na pogreške iz kojih treba učiti kako bi stvoreni mir uistinu bio pozitivan. Konačno, promjena ili preoblikovanje identiteta i percepcije sukobljenih strana značajno bi doprinijelo izgradnji dugotrajnog mira.
Ciparsko pitanje razvilo se iz velikih razlika između stavova, ideala i shvaćanja dviju strana sukoba. Možda je određene sastavnice identiteta tek potrebno oblikovati kako bi se mogle preoblikovati u svrhu pomirenja. Zasad ostaje samo pretpostavka kako bi sukob poprimio bitno drukčiju dimenziju kada bi sudionici sukoba redefinirali svoj identitet i počeli sebe smatrati mirotvorcima.
Asija Alihodžić
Literatura:
“Cyprus Profile – Timeline.” BBC News. BBC, 07 Feb. 2018. Web. 16 May 2019
Hadjipavlou, Maria. “The Cyprus Conflict: Root Causes and Implications for Peacebuilding.” ResearchGate. N.p., 2007.
Web