Porazno je da nakon dvadeset i nešto godina nakon završetka rata mi pričamo o miru i pomirenju. Porazno je da nakon toliko godina nismo uspjeli ukloniti razdor među nama. Porazno je za sva tri naroda naše lijepe Bosne i Hercegovine da,umjesto da se penjemo na veću razinu, mi se spuštamo na onu primitivnu. Potaknuta predavanjima „Male škole za izgradnju mira“ govorit ću o mržnji, nedostatku razumijevanja, tolerancije,neprihvatanja, odsustvu zdrave komunikacije,asertivne komunikacije u prevazilaženju svega onoga sto nas dijeli umjesto da nas spaja. Sticajem okolnosti u prilici sam da sarađujem sa mladima, tačnije sa adolescentskom populacijom. Svakodnevno, u radu sa generacijama koje su rođene nakon rata primjećujem toliki stepen mržnje i odbojnosti prema onome „drugome“. Zašto ?
Mržnja je nešto sa čim se ne rađamo, ona se uči. Često se taj osjećaj prenosi generacijama u porodici.Vlastita interpretacija istorije od strane uvaženih ljudi koji mogu da utiču na javno mjenje često je pogrešna, jednostrana i dovodi do razdora i netrpeljivosti. Ironično je da je religija, koja treba da nas uči samo pozitivnim stvarima, brizi o drugima, čovjeka o čovjeku preuzela drugačiju, negativnu i netolerantnu ulogu radi nekih svojih vlastitih interesa. Interes je nadvladao mir.Prošlost je uzela primat nad budućnošću.
Mržnja je postala svakidašnja stvar. Sreće se na svakome koraku od porodice, škole, cjelokupnog društva. Govor mržnje je stalno prisutan, neprekidno se upotrebljava. Rezultat svega toga je sve veće nasilje, agresija, netrepeljivost…Postavljam pitanje: „ Pa kako onda da se pomirimo? Kako da u svemu tome nađemo mjesto miru i razumijevanju?Kako da promjenimo nametnute stavove, naučene predrasude? Kako da mladi budu naša nada i vjera u bolju budućnost, budućnost dijaloga i razumijevanja?“
Pokušat ću objasniti po etapama sve ono što nas trenutno razdvaja umjesto da nas spaja.
Krenut ću od porodice, osnovne ćelije društva. Roditelji sadašnjih adolescenata su ljudi koji su preživjeli rat i sve one ružne stvari koje je nosio sa sobom. Mnogi od njih su morali da odu iz svoga rodnog mjesta u nepoznato, mnogi su protjerani, mnogi su izgubili svoje najbliže. Te nesretne okolnosti dovele su do toga da se kod tih ljudi stvore mržnja i prezir prema onoj drugoj strani. Međutim, postavljam pitanje da li su te teške sudbine bile jednostrane? Zar ih nije bilo na sve tri strane? Jeste, kada zdravo razumski razmisliš, ali kako doći do zdravoga razuma?! Odrastajući u takvom okruženju djeca preuzimaju od roditelja određene stavove, mišljenja i odnos prema tim „drugim“ ljudima. Uče se mržnji iako nisu bili ni rođeni tih godina ratnih dešavanja. Roditelji svoju djecu umjesto otvorenosti uče segragaciji . Kod djece se stvara jedna loša slika prema ljudima koji pripadaju jednom narodu koji nije njegov. Često djeca od roditelja preuzimaju pogrdne nazive za pripadnike tog jednog ili dva naroda, pa ih u svakodnevnoj komunikaciji oslovljavaju tim pogrdnim izrazom. Prisutan je pogrešan način vaspitanja kod roditelja. Nisu ni svjesni da time svoju djecu upropaštavaju, ograničavaju, uvlače u negativan vrtlog negativnih emocija što kasnije može da se negativno odrazi na mnoge sfere djetetovog života i normalnog funkcionisanja. Ograničavaju mogućnost djetetovog izbora.Djeca odrastaju sa negativnim emocijama koje, opet, za sobom povlače druge negativne stvari. Izgradnja zdrave djetetove ličnosti u startu je osakaćena.Opterećenost mržnjom dovodi do iskrivljene percepcije stvarnosti, jer se svijet posmatra kroz prizmu naočara obojenih negativnom emocijom. Postavila bih pitanje tim roditeljima, ma kome narodu pripadali i kako se izjašnjavali, šta bi rekli kada bi vidjeli tri čovjeka, tri različite vjere sa istom ratnom sudbinom preživjelog logora kako zajedno sjede, pričaju svoju tešku životnu priču i pozivaju na pomirenje? Nadam se, kada bi imali priliku prisustvovati tome, da bi osjećaj vlastitog srama izbrisao emociju mržnje koju nose u sebi.
Obrazovne ustanove predstavljaju veoma pogodno tlo za mirovni odgoj. Nažalost, nedovoljno je iskorištena mogućnost za educiranje mladih i približavanju istih mirovnim metodama i toj ideji života. Ko je kriv? Svi mi koji imamo šansu za to, a ne koristimo je.Svaki obrazovni sistem, neovisno na čiji plan i program se oslanjao, ima mogućnost da kroz mnoge predmete prenosi poruke mira i vrši mirovne edukacije mladih. Nažalost, čini mi se da nastavnici to ne rade u onoj mjeri u kojoj bi mogli to da čine. Prisutna je pasivnost, šutnja…Nisi ništa postigao ako si ćutao, a imao si mogućnost da utičeš na pozitivnu promjenu stava i ukažeš mladima na blagodeti različitosti i uvažavanja. Kriv si jer si izabrao šutnju i pasivnost.
Mediji su odavno izgubili bilo kakav osjećaj odgovornosti prema građanima i sadržajima koje objavljuju. Vijesti koje su svakodnevno zastupljene u medijima, koje se predstavljaju kao senzualističke, su pune negativnih priča i primjera koje samo udaljavaju građane Bosne i Hercegovine od suživota. Svako ljudsko dostojanstvo se izgubilo. Ne biraju se sredstva da se jedan narod ponizi i predstavi lošim na uštrb toga da se drugi uzvisi. Pojam žrtve se zloupotrebljava. Umanjuje se žrtva i stradanje jednog naroda. Potencira se samo na žrtvi onoga drugoga naroda, ovisno koji narod taj medij predstavlja. Zaboravlja se da svaka žrtva jednog zločina, neovisno kako se zvala, nosi istu težinu i strahotu. Neovisno i istinito izvještavanje je davno umrlo u Bosni i Hercegovini. Mediji su postali produžena ruka vladajuće politike. Pomoću njih se manipuliše narodom koji je i ovako na rubu egzistencije. Pozitivne primjere suživota, pomoći, jedinstva i sloge naroda je teško naći u medjima.U stvarnom životu ih itekako ima. Bilo ih je i za vrijeme ratnih dešavanja, ali o njima se šuti. Mediji smatraju da te vijesti ne nose dovoljnu senzaciju. Naravno, jer ne unose strah među ljude, ne potiču agresiju među mladima, ljudima i ne ograničavaju ih u skoro svim sferama normalnog funkcionisanja. Kako bi drugačije vladajuća vlast manipulisala narodom u svrhu ostvarivanja vlastitih interesa. Stvaranjem sve većeg nepovjerenja među narodima koji žive u Bosni i Hercegovini stvara se sve veće povjerenje u vladajuće strukture. Suživot nije u interesu političkih partija koje su na vlasti dugi niz godina. Odogovornost pojedinaca za učinjene zločine se često zloupotrebljava i pripisuje krivici cijelog jednog naroda. Igraju se osjećanjima ljudi koji su izgubili svoje najmilije, prošlost ponovo postaje važnija od budućnosti i na taj način samo učvršćuju svoje vodeće pozicije. Perfidno su uzeli pod svoje sve one strukture koje bi mogle da potenciraju na pomirenju, oprostu i ljepšoj budućnosti. Sve ono što može da ima uticaj na šire mase je pod kontrolom vladajuće strukture. Uspjeli su da zloupotrijebe i ono najčistije – „religiju“ dajući joj ulogu širenja prikrivene mržnje pomoću podobnih vjerskih vođa koje su sami postavili. „Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe“ je danas zaboravljeno. Komšija, susjed, Ante, Ismet, Marko nije tvoj bližnji. Ako nije on, pa ko je onda? Zar moji bližnji nisu svi oni dobri ljudi koji žive u mojoj državi ne obazirući se na to kako se zovu i koje su vjeroispovijesti? Po njima nisu jer da jesu, oni ne bi bili vladajuća politička elita. Političari svakodnevno u svojim govorima upotrebljavaju riječ „mir“, ali tako malo rade da mir, suživot i oprost postanu zvijezda vodilja sva tri naroda u BiH. Mir ostaje samo puka riječ od tri slova na mrtvoj hartiji papira.
Prevelika je cijena koju plaćamo za mržnju. Prevelika je cijena što dopuštamo drugima da manipulišu nama i da nam nameću ono što oni žele. Gubimo sebe, vlastitu sreću. Naša sreća ne dolazi kroz druge nego kroz nas same i vlastitu sposobnost da budemo otvoreni, slobodni i da volimo. Kako ne sudimo o knjizi na osnovu korica, tako ne treba ni da sudimo o drugima koje nismo upoznali, čiju priču nismo saslušali i koji nama lično nisu ništa loše učinili. Preispitajmo sami sebe, vlastite stavove i osjećanja koja gajimo prema onome drugome, po nečemu drugačijem od nas. Ako u nama postoji i tračak negativnih emocija uništimo ih i zamijenimo onim pozitivnim. Dajmo sebi šansu da budemo slobodni, da volimo, da praštamo, da gledamo u ljepšu budućnost. Budimo aktivni nosioci poruka mira. Radimo na miru, aktivirajmo druge da rade na istom. Udružimo se i pružimo jedni drugima ruku pomirenja i prijateljstva. Uživajmo u bogatstvu raznolikosti.
Literatura i korišteni materijal:
– Tematske cjeline MŠIM
– Lično iskustvo kroz aktivnosti na promociji mira
Tešić Renata
email:renata.tesic@gmail.com