Dijete u meni je dugo vremena živjelo u uvjerenju da nema potrebe za edukacijom za mir. Neću lagati, dugo nisam uopće znala da postoji takva naučna disciplina i da se još izučava na univerzitetima širom svijeta. Čudno mi je bilo čuti da se govori o „izgradnji“ mira. Moram priznati da sam godinama živjela u uvjerenju da je mir u nama i da je on, kao dio našeg urođenog bića, nama bliži, jednostavniji, lakši… da su nam bliže sreća, ljubav, blagostanje – a da nas onim drugim: mržnji, ratu, razaranju, uči svijet oko nas, surova realnost ili ko zna šta… Zapravo uvijek sam se pitala šta? I odgovor na to zašto i danas mi je misterija: zašto mržnja, zašto nemiri, zašto razaranja, zašto uništenja, zašto ubijanja, zašto ratovi?
Nelson Mandela ima isto tu jednu kultnu izjavu u kojoj kaže: Nitko se ne rodi mrzeći druge zbog njihove boje kože, njihova porijekla ili njihove religije. Ljudi nauče mrziti, a ako mogu naučiti mrziti, onda mogu naučiti i voljeti, jer ljubav je puno prirodnija ljudskom srcu od mržnje[1]. Eh, tako isto sam ja razmišljala o miru: da je u nama, da se podrazumijeva. A je li? Pitam se i danas.
Radim s djecom i mladima već 10 godina u formalnom i neformalnom obrazovanju, i kroz nastavu i kroz radionice često se dotičemo života, različitih životnih tema, promišljanja i stavova. Između ostalog često i mira i rata, oko nas i u nama. Pitanje koje kroz jednu od vježbica uvijek neizostavno postavim jeste da pokušamo nabrojati dobre razloge za rat. Obično to onda ide ovako: odbrana zemlje, porodice, prijatelja, čuvanje sebe i onog što volimo… Onda kažem da sam pitala šta je to zbog čega bi oni pokrenuli rat, dakle prvi počeli. Tu se malo zamisle, pa opet krenu sa: ako nam prijete i provociraju… Ponovo ih vratim na kolosijek i tražim da smisle razlog zašto bi oni prvi počeli neki sukob iz čista mira i kada pitanje postavim tako, djeca ne smisle dobar razlog, ne nađu dobar razlog za rat, ne nađu dobar razlog za ubijanje, ne nađu dobar razlog da nekom, bilo kome – oduzmu život. Ne stanem tu. Tražim onda da pitaju odrasle, ljude od povjerenja iz svoje okoline isto pitanje za zadaću… Ispostavi se da ni odrasli ne smisle dobar razlog za rat. Tako već godinam. Pa kako onda ima toliko ratova i sukoba i mržnje kroz cijelu historiju na cijelom svijetu? Ne znam! Počinjem misliti da su ratovi stvar nesporazuma i nedostatka komunikacije, ali čak i za dijete u meni to je isuviše pojednostavljeno i laički.
Dakle, u potpunosti se slažem da je naš obrazovni sistem kroz svoju organizaciju i propisane programe i sadržaje izrazito nacionalno opterećen i kao takav ne dopušta obrazovanje za mir. Mirovni odgoj naprosto nema svoje mjesto u formalnom obrazovnom sistemu, s jedne strane stoga što je to jedna relativno mlada naučna disciplina, s druge strane što su promjene u našem obrazovnom sistemu jako spore, a s treće strane jer to ne odgovara vladajučim nacionalnim strukturama, koje, da se razumijemo – neosporno profitiraju iz ovakvog stanja. Dovoljno je bilo čak samo površno pratiti put Platforme za mir kroz Parlamentarnu skupštinu BiH[2] – oksimoron par ekselans.
S druge strane, ne mogu zanemariti vlastito iskustvo. Imala sam 7 godina kad je rat u BiH počeo i sjećam se: bombardovanja, škole u podrumu, očevog ranjavanja, progona, puške na djedovoj sljepoćnici, majke koja nosi zavežljaj na glavi i sav imetak u njemu, noći u tunelu, dana u podrumu, gladi, vaši, žohara, miševa, života nas 11 u jednosobnom stanu, majke koja mijenja kožnu jaknu i nakit za brašno, očevog povratka iz logora, kolektivnog izbjegličkog kampa, mame koja radi na pijaci pa u bolnici, kilometara pješačenja do škole, najlona na prozorima, pomazane sa solju, grijanja na sijalicu, prodavanja šibica, prepoznavanja vlastitog namještaja u kućama drugih ljudi, pa očevog odlaska u inozemstvo da bi mi platio fakultet i to bez povratka jer ni brat ni ja nikad nismo pronašli stalno zaposlenje, bremena što majka i on već godinama žive razdvojeno… Mali je to dio onog što mi je rat dao, samo bez reda ono što mi je sinulo na prvu, ali 100 % sam za mir i 1000 % vjerujem čovjeku.
Ali čovjeku s kojim popiješ kahvu, popričaš i razmijeniš nešto samo malo iz duše. Jer toliko toga nam je zajedničkog, a tako malo toga nas dijeli… Ma jeste neko je negdje kriv za sve moje muke, nikad o osveti nisam razmišljala i nikad mi sve to nije predstavljalo blokadu koja bi me spriječila da čujem čovjeka.
Ljeto je, u Banjaluci sam na Političkoj akademiji kao jedina učesnica iz FBiH koja nije odustala, ramazan je i postim. Ako se dobro sjećam post traje nekih 17 ili 18 sati (u potpunosti bez vode, hrane i drugih grijeha). Nakon predavanja imam slobodno vrijeme i idem na večernju molitvu u Hram Hrista Spasitelja. Gotovo 2 sata ostanem u razgovoru sa troje ljudi koje sam tamo upoznala: jedni druge pitamo banalne stvari o životu kao da smo vijekovima daleki, smijemo se onda. Vratim se u hotel na iftar i dok jedem dugo razgovaram s konobarom o tome kako mu jedna kćerka planira odlazak iz BiH, a druga konačno planira bebu jer joj je uspio kupiti stalni posao, istu muku živim i sama; kad mu kažem da trebam nešto za sehur ako je moguće, pita me šta želim, a ja mu nabrojim ponešto što volim i kažem da bilo šta od toga može, a on mi onda donese sve to i još više, pa se rastanemo ko najrođeniji; uputim se onda na teraviju u Ferhadiju i tamo me hanume odmah prvim safom počastiše, o poplavama u Maglaju ispitaše nadugo i naširoko i umal me ne udaše iako sam već udata bila.
U razgovoru je spas, u preispitivanju sebe, u tretiranju drugih onako kako bismo da sami budemo tretirani, u ljubavi je spas. I nemojte mi reći da pojedinac ne može ništa? Nemojte dok ne upoznate Michaela Lapsleya. Ili ne morate, tu su nam Irina Lovrić, Višnja Marilović, ili bar priče i Galića, i Aleksića, i Čengića, i Fatkića… Ili u komšiluki i Azizina i Belmina i Anina…
„Građanska hrabrost predstavlja volju i praktičnu vještinu neposlušnosti, otpora, suprotstavljanja i nenasilne borbe protiv zloupotrebe moći bilo koje javne ustanove, privatne kompanije ili pojedinaca koji namjerno zanemaruju svoju dužnost ili nezakonito koriste prednost svojih političkih, ekonomskih ili socijalnih moći kršeći ljudska prava – bilo u građanskom ili političkom životu, medijima, biznisu ili u akademskoj, religijskoj ili porodičnoj sferi.“[3] Ovu definiciju smatram nepotpunom i ono što uvijek odmah nakon ove definicije kažem jeste da za čin građanske hrabrosti morate unaprijed uračunati da ćete snositi posljedice: vi se suprotstavljate moći i nemojte misliti da ona neće krenuti na vas svim što ima.
Šta onda motiviše te ljude kad znaju da će biti na gubitku? – pitanje je koje odmah uslijedi. Onda kažem da pogledamo neki od filmova iz produkcije NVO „Gariwo“. Nisu ti ljudi nadvlali svoj strah, nego je taj strah od smrti nadvladao drugi strah – strah od života! Strah od života u takvim okolnostima: da ćeš pustiti da varaju, da kradu, da ubijaju pred tvojim očima i nećeš učiniti ništa.
Stoga ispod svakog mog maila stoji ona Burkeova: Za potpuni trijumf zla, potrebno je da običan čovjek ne učini ništa. Još jedan prost čin građanske hrabrosti zadivio je svijet prije par dana , ma do suza me doveo ovaj snimak[4] Elin Ersson.
Mi u BiH smo postali neosjetljivi spram drugih i to bi nam mogla biti propast. Država nema namjeru ponuditi rješenje, nevladine organizacije rade veliki posao, ali njihov kapacitet je ograničen, a ljudi su u nekom dužničkom ropstvu i polusnu. Prijeti se ovim i onim, a mi šutimo. Da li smo zaslužili da nam bude gore? – Merlin je odavno pitao.
Ne znam ja mnogo, ali čini mi se da malo nedostaje u ovoj zemlji da bi bili sretni, a opet tako smo daleko od svega toga, i tako malo sistema ovdje ima, da se ponekad upitam ima li smisla više ovdje istrajavati.
Ima li nade za nas? Pitam se često i njegujem dijete u sebi jer kad se ono zaigra sve je moguće i nada ne umire.
Melisa Kapić, Novi Šeher
[1] https://www.index.hr/vijesti/clanak/Ovako-je-govorio-Mandela-Novac-nece-stvoriti-uspjeh-ali-sloboda-hoce/715040.aspx
[2] https://www.bljesak.info/vijesti/politika/verbalni-rat-zbog-platforme-za-mir/239699
[4] https://www.24sata.hr/news/sve-anka-sprijecila-deportaciju-migranta-saljete-ga-u-pakao-583657