Život u Bosni i Hercegovini, u post-konfliktnom društvu, podrazumijeva i traži konstantan i aktivan rad na podizanju i jačanju kulture međuentitetskog i međureligijskog dijaloga između različitih etničkih grupa, čija je domovina Bosna i Hercegovina već vijekovima. Svjedoci smo neumornog rada na polju razumijevanja drugih i drugačijih, kreiranja uslova za održivi mir i promociju ljudskih prava kroz aktivnosti koje provode vladin i nevladin sektor, religijske zajednice, sportska društva i mladi. Širenje ideje tolerancije i suživota u Bosni i Hercegovini kao nečeg normalnog i potrebnog – a ne kao fenomena – trebalo bi biti zadatak svih medija. Vođenje procesa pomirenja je nezamislivo bez njihovog doprinosa.
Bosna i Hercegovina je još uvijek zarobljena u nacionalnim političkim projektima koji generišu sukob i stvaraju društvene procjepe. Istorija je podsjetila da je bh. društvo često pokazivalo komunikacijske probleme – evidentno je da nedostaje komunikacijski kanal za vođenje bilo kakve interakcije na planu rješavanja nagomilanih društvenih problema. Neprofesionalno izvještavanje i forsiranje tema međuetničke netrpeljivosti i tenzija naspram pozitivnih priča, povećano nasilje na ulicama, loša socio-ekonomska situacija i niz drugih faktora doprinijeli su stvaranju generalno negativne slike u bh. društvu i stvaranju iracionalnih strahova u glavama ljudi. Bosna i Hercegovina se bori sa mnogim problemima – od nepostojanja nezavisnog sudskog sistema, korupcije, visokog praga tolerancije nasilja u samom društvu, političke kontrole medija pa do političkog nasilja.
Kada govorimo o medijima i njihovom doprinosu društvu, mora se primijetiti nedostatak istraživačkog novinarstva. Neosporno je da postoji pritisak na novinare i da su oni konstantno izloženi prijetnjama i napadima. Ono što kao društvo možemo učiniti je poduprijeti ideju osnaživanja novinara i novinarstva da zauzmu kritičko odstojanje kada izvještavaju o turbulentnim političkim situacijama, da smanje pozivanje na anonimne izvore, te da u svojim kampanjama više pažnje posvete traženju istine i objavljivanju korisnih informacija za javnost. Prateći medijska izvještavanja i političko stanje u BiH zabilježen je veliki rast zapaljivih i agresivnih retorika koje su se provlačile kroz medije. Prema sigurnosoj analizi AI-DPCBiH, koju je sprovodio autor B. Weber, oko 95% medijskog prostora u BiH zauzimaju političke teme i politički događaji, iz prostog razloga – što vlada anarhija u javnim nastupima i medijima. Ne postoji odgovornost za javno izrečene riječi. Javnost svaki dan šokiraju ispadi u medijima, javne uvrede, ponižavanja i nekažanjavanja istih. Novinari kontaminiraju medijski prostor prljavom političkom retorikom, što nas je smjestilo na poziciju, možda, najparadoksalnijeg društva u Evropi. Danas u Bosni i Hercegovini još uvijek ne znamo ko su pravi vlasnici pojedinih medijskih kuća i portala. Mediji su doslovno instrument političkih moćnika preko kojih oni odašilju poruke i govor mržnje. Svjedoci smo povratka riječi „rat“ u medije, koja za cilj ima radikalizaciju javnog diskursa. Uvijek aktuelna i dominantna tema bh. medija je budućnost ove države i preispitivanje njene održivosti. Medijski prostor okupiran je sumnjivim ekspertima i neprofesionalnim komentatorima koji konstantno rade na podsticanju nestabilnosti i sukoba. Hrabro je tvrditi da u BiH postoje nezavisni mediji. Mediji su dopustili da najradikalnije poruke i političke agende obitavaju u medijskom prostoru.
Da bi mediji povratili svoju ulogu i vratili se u službu informisanja građana, moraju zauzeti poziciju mirovnog novinarstva. To znači da mora postojati svjestan zaokret medija ka izgradnji novinarstva koje svesrdno podržava, promoviše i obogaćuje mir, suživot, toleranciju i razgovor u zajednici. Termin mirovnog novinarstva skovao je otac mirovnih studija, norveški naučnik, Johan Galtung. Mediji imaju veliku ulogu u društvu kada je riječ o transformaciji nasilja u pregovore. Ova uloga medija nije novitet. Porijeklo prakse mirovnog novinarstva seže iz perioda Drugog svjetskog rata, kada je medijski potencijal korišten da se skrene pažnja na probleme zemalja opustošenih ratom, te iz perioda mirovnih misija u Kambodži, Keniji, Ruandi i Namibiji. Potrebno je da mediji vrate ovu praksu u svoja uredništva. Proizvodnja kvalitetnog i pozitivnog medijskog sadržaja je jedan od ključnih elemenata u našem nastojanju izgradnje mira. Iako većina ljudi na prostoru bivše SFRJ smatra medije jednim od glavnih huškača rata, mediji zapravo imaju veliki potencijal i čine sastavnu komponentu izgradnje mira. Mediji se moraju okrenuti promociji ljudskih prava, raditi na postepenom smanjenju predrasuda, podsticati toleranciju i razumijevanje. Od ovakvih akcija korist je mnogostruka – mediji pružaju mogućnost da pojedinci koji nose predrasude uvide potrebe svih građana, da se uključe u akcije stvaranja tolerantnije zajednice. S druge strane, ukoliko mediji rade na senzibiliziranju i njegovanju dijaloga – oni mijenjanju stereotipne stavove pojedinaca i grupa, smanjuju negativne emocije i smiruju tenzije, jačaju osjećaj empatije prema drugima.
Mediji u Bosni i Hercegovini moraju raditi više na vraćanju povjerenja građana kroz dokazivanje sebe kao efikasnih i poželjnih partnera u procesu izgradnje mira, kroz obuke, podizanje i jačanje kapaciteta profesionalnog novinara, pružanje podrške nezavisnom i istraživačkom novinarstvu, ako žele imati ravnopravnu i priznatu ulogu u izgradnji istinskog mira u post-konfliktnom društvu.
Medijski prostor u funkciji izgradnje održivog mira možemo posmatrati kao prostor za razmjenu mišljenja koji je dostupan svima, a u kojem pojedinac može pronaći potrebne informacije. Taj prostor bi trebao biti vođen postulatima promocije zdravog dijaloga i aktivnog civilnog društva koje ima moć prevenirati konflikte i moć pospješivanja pomirenja i razumijevanja u Bosni i Hercegovini. Mediji moraju biti svjesni da njihov rad treba biti na raspolaganju i budućim naraštajima.
Nora Kuusik objašnjava da mediji i novinarstvo mogu biti velika podrška u upravljanju konfliktom i izgradnji mira. Međutim, njihova moć je ograničena iz razloga što mediji nikad neće moći ukloniti oružane konflikte u potpunosti. Mediji mogu poslužiti kao dobar alat u zdravoj i funkcionalnoj okolini, ali ono što je mnogo potrebnije je odgovorno izvještavanje da bi se osigurao održivi mir i sigurnost. Uloga medija je dvostruka: s jedne strane medijsko izvještavanje i isticanje gorućih problema može pomoći da se preispitaju postavljeni koncepti i ideje. S druge strane, mediji mogu biti iskorišteni u propagandne svrhe i umjesto potrage za istinom, raditi na potkopavanju ljudskih sloboda i prava na informisanje.
Na kraju, medijski potencijal u konfliktnim i post-konfliktnim situacijama ostaje većim dijelom pozitivan, ali je nažalost potcijenjen u ovom periodu ratova i humanitarnih kriza.
Literatura
Kuusik, N. (2010). The Role of the Media in Peace Building, Conflict Management, and Prevention. [online] E-International Relations. Dostupno na: http://www.e-ir.info/2010/08/28/the-role-of-media-in-peace-building-conflict-management-and-prevention/ [Pristup: 19. dec. 2016.].
Mugo, P. (2012). The Occupy Protestors: When They Refused to Repeat “We Are Free”, the State Cracked the Whip!. [online] Monitor.upeace.org. Dostupno na: http://www.monitor.upeace.org/innerpg.cfm?id_article=1052s [Pristup: 19. dec. 2016.].
Weber, B. (2015). Inflammatory political rhetoric and hate speech in Bosnia and Herzegovina: political elites and the media. AI-DPC BiH Security Risk Analysis Policy Note # 01. [online] Berlin – Sarajevo: Democratization Policy Council. Dostupno na: http://www.democratizationpolicy.org/pdf/AI-DPC%20BiH%20Security%20Risk%20Analysis%20Paper%20Series%201%20Hate%20%20Speech.pdf [Pristup: 19. dec. 2016.].
Nakon završetka kurseva i testova u okviru “Male škole za izgradnu mira”, učesnici su pozvani da napišu eseje na jednu od šest tema koje su bile obrađene u okviru MŠIM.
Prvi rad po redu koji smo odlučili objaviti jeste esej na temu “Mediji i njihova uloga u izgradnji mira” od autora Ivana Kerleta. Ovaj izuzetan esej jedan od tri rada koje smo odlučili nagraditi radi kritičkog osvrta, poduzetog istraživanja kao i relevantnosti obrađene teme.