Da me neko prije dva mjeseca pitao nešto vezano za izgradnju miru između etničkih skupina, u Teinoj, Natalijinoj i mojoj domovini, vjerovatno bih se samo nasmijala jer naše drugarstvo ne poznaje probleme kojima je potrebno pomirenje. Iako sam svjesna činjenice da živim u postkonfliktnoj zajednici, čak i 20 godina nakon rata etnički podijeljenoj, nesvjesna sam potrebe za naučnom disciplinom o izgradnji mira koja se izučava na univerzitetima diljem svijeta objašnjavajući procese i važnosti pomirenja pa i na našem bosanskohercegovačkom tlu.
Prijavom i učešćem na Malu školu izgradnje mira prije dva mjeseca kada bih se samo nasmijala toj informaciji, sam kao mladi novinar i aktivista suočena sa poraznom i surovom realnošču stanja u mojoj domovini postala svjesnija potrebe upravo te i takve izgradnje mira, odnosno procesa reintegracije i održivog povratka.
Mnogo je ključnih aktera i sudionika koji svojim postojanjem i djelovanjem doprinose održavanju mira odnosno smirivanju konflikata ili uzburkivanjem istih na društvenoj i političkoj sceni među kojima mediji igraju glavnu ulogu. Kao novinar, preuzimam odgovornost u zadatku za stvaranje demokratske zajednice, države prilagođene svim narodima smatrajući da mi, kao mediji, izražajno sredstvo u modernoj komunikaciji predstavljamo jedan od temelja za početak reintegracije bosanskohercegovačkoh društva.
Kako? Ograničenost medija na informisanje predstavlja orijentisanost na vijesti i informacije prilagođene etničkim skupinama kojima taj medij pripada. To je u jedno i prvi lapsus u procesu izradnje mira i pomirenja. Potom sukob medija između entiteta, kako elektronskih tako i pisanih, nesolidarnost i pristrasnost tokom političkih sukoba gdje mediji postaju sredstvo izražavanja političara i time dovode do stvaranja konflikata.
Pored mnogo negativnih uticaja na publikaciju i na stanovništvo postoje relevantna rješenja i ovakvih tipova problema čiji bi krajnji rezultat doveo do izgradnje mira među podijeljenim narodima. Počevši od profesionalizacije medija koja je nophodna u postkonfliktim zajednicama, kako za elektronske tako i zapisane medije, potom poštivanje kodeksa štampe koji je zakonom regulisan ali očigledno nevidljiv i nepoznat mnogim korisnicima. I još jedan ključni faktor izgradnje mira odnosno procesa pomirenja jeste objektivno izvještavanje od strane medija, ni pozitivno ni negativno, zatim istinitost i provjerene informacije.
Većina trenutnih i budućih mirovnjaka i mirovnjakinja je za Malu školu izgradnje mira sazanal preko društvenih mreža pa se uloga medija na društvo u ovom slučaju može definisati kao pozitivan uticaj.
Odrasla sam u ubjeđenju da se socio-demografska i uopštena situacija podijeljenost i različitosti u Bosni i Hercegovini neće znatno popraviti u nadolazećim godinama ali zahvaljujući velikodušnosti predavača, izraženoj strasti ka procesima pomirenja kroz predavanja, iskrenoj ustrajnosti kao tome i pažljivim izborom predmetnih cjelina te riječi i metoda, napustila sam onu osobu koja nije vjerovala u reintegraciju i završenom obukom postala aktivista svoje zajednice i države, spremna da djelujem i učinim našu domovinu boljim mjesto za život svih naroda uključujući u svoje djelovanje pripadnike različitih nacionalnih skupina. Postala sam bolja ja i postala sam medij koji će svoje želje i ciljeve usmjeriti ka zbližavanju i pomirenju tri različita naroda.
Kada bismo barem na kratko zanemarili senzacionalne vijesti karaktera rijalitija, tabloidne informacije i svoju pažnju usmjerili ka mnoštvu pozitivnih primjera procesa pomirenja i pozitivnih priča sa naših prostora, shvatili bismo koliko je zapravo malo potrebno za „ekstravagantno“ pomirenje od koga smo samo jedan korak, jednu odluku daleko.
U svojoj bližoj budućnosti, kao medij, planiram preduzeti korake koji će se ticati procesa pomirenja te time dokazati koliko snažan uticaj društvene mreže imaju u reintegraciji i ustupiti mjesto provjerenim i istinitim informacijama, pozitivnim pričama te barem prividno zasjeniti one „šokantne“. Navodim primjer ljubavi između različitih, dvoje mladih iz Mostara, on sa zastavom Srbije ona sa zastavom Hrvatske. Zar nije dokaz da možemo funkcionisati ako odbacimo stereotipe, priče iz davnina i osude?
Organizovanjem online edukacija i radionica kroz koje će se podizati svijest građana o temeljnoj činjenici priznavanja istine nanošenje štete svim narodima a ne ugroženosti samo jedne skupine, sa naznakom na predstavnike vlasti i vodeće lidere. Slanjem poruka o izgradnji mira putem medija i društevnih mreža je itekako veliki korak koji bi znatno uticao na sam proces pomirenja. Organizovanjem događaja te pozivanje građana na prisustvo kao i dijeljenje pozitivnih priča i primjera je glavna i odgovorna uloga medija na cjelokupan proces izgradnje mira.
Za kraj, citiram Mahatmu Gandija „Nema puta ka miru, mir je put“. Kad se male ruke, sve se može pa ni naša ideja o pomirenju više ne mora biti san uz spremnost na zajedničko djelovanje i suradnju. Udružimo se i pružimo jedni drugima ruku pomirenja. Uživajmo u bogatsvu različitosti.
Fahira Huskić