Skip to content

Živimo li doista u miru?

Piše: Ana Horvatić, Zagreb

Sjedila sam na maloj terasi svog studentskog doma i kratila vrijeme čitajući jedne dnevne novine koje sam dobila kao poklon primjerak. U donjem lijevom uglu naišla sam na gotovo neprimjetan članak čiji se sadržaj odnosio na sukob nekolicine mladića, navodno motiviran etničkom netrpeljivošću. Nisam se pretjerano iznenadila, slušala sam o sličnom događaju par tjedana prije toga, pa prije nekoliko mjeseci, pa prije nekoliko godina… Stoga se pitam, živimo li doista u miru? Ako prihvatimo onu najjednostavniju interpretaciju mira kao odsustvo rata, mogli bismo se složiti da narodi bivše Jugoslavije doista žive u miru. No, ako koncept mira podvučemo pod nešto više od samog izostanka uporabe mačeva i oružja, jasno je da ni nakon 20 godina od završetka posljednjeg sukoba na našim područjima mir nije i neće biti uspostavljen dok se ne dogodi mentalitetna katarza.

Kao studentica prava učila sam o događajima i pravnom kontekstu na ovim prostorima tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, kao i kako se kroz institute kaznenog prava, odnosno kaznenopravnim postupcima, pokušalo amortizirati društvene devijacije koje su uslijedile nakon toga. Sudjelujući na predavanjima i konferencijama gdje je glavni diskurs bio usredotočen na ratna i postratna zbivanja, a naposljetku i susreti sa žrtvama, bili su moji prijelomni trzaji, onaj klik u glavi kad vas udari stvarnost, ravnodušnost nestaje, a nastupa transcendiranje. Počinješ svijet oko sebe promatrati drugačijim očima i shvatiš da ona Gandhijeva „budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu“ zaista ima smisla. Nisi samo bespomoćan subjekt u konstantnom dvoboju između „naših i njihovih“, između naše i njihove tuge, između naših i njihovih žrtava, a posebice između naše i njihove krivnje.

S obzirom na zabrinjavajući val nacionalističkog populizma koji nas u zadnjih nekoliko godina ozbiljno guši, a u kombinaciji s geopolitičkim aspiracijama – stvara lako eruptivnu zonu koja još uvijek nije ni blizu sanacije ostavštine posljednjeg rata, štoviše, otvaraju se realne mogućnosti za ponovne međuetničke sukobe . „Mala škola za izgradnju mira“ bila je odlična prilika da naučim nešto više, da doprinesem izgradnji odgovornog društva koje je spremno suočiti se s prošlošću i raskinuti s tradicijom etničkog selektiranja žrtve. Nedvojbeno je kako je prostor zapadnog Balkana oduvijek bio prožet različitim nacionalnostima, jezicima i kulturom pa istodobno rastužuje činjenica kako je ta heterogenost rijetko kada bila shvaćena kao bogatstvo, a više se koristila za manipulaciju masama i kao nepresušan izvor sukoba.

Od pamtivijeka ljudska ruka čini nezamislive strahote pa je ironično da je upravo čovjek, kao jedino misaono, duhovno i društveno biće – kreator užasavajućih zločina. U suvremenoj predstavničkoj demokraciji divergentna vizija povijesti i diskutabilni pokušaji projiciranja odgovornosti kao primarni i nezaobilazni politički kapital vodećih stranaka trebaju u potpunosti isčeznuti i jasno dati do znanja kako je era huškačke politike završena. Istu sudbinu treba sustići negiranje genocida i ratnih zločina te glorificiranje ratnih zločinaca s bilo koje od bivših zaraćenih strana. Teško je pronaći jamca stabilnosti, neki lajtmotiv koji će magično eliminirati destruktivne poremećaje mržnje i nesnošljivosti koji zaokupljaju naše društvo već desetljećima, a samim time su i jedna od najvećih ugroza itekako potrebnom miru i još potrebnijem pomirenju. Skromno se mogu nadati da spomenuti procesi kreću od svakog pojedinca, od one postavke koju sam naučila u Maloj školi, a to je da i rat i mir počinju u glavama ljudi.

Iako mnogi tretiraju mirovno obrazovanje kao nepotrebno ili ni ne znaju za njegovo postojanje, ono je izuzetno potrebno i na institucionalnoj i na vaninstitucionalnoj razini. Riječ je o vještom instrumentu koji graduira segment izgradnje mira, naposljetku, ne postoji osoba koja bar ponekad ne robuje vlastitim predrasudama.
Vraćam se opet na početak svoje priče o ljudima čiji je susret loše završio jer su različite nacionalnosti, dakle ne zbog različitih uvjerenja, novca ili svađe, nego zbog nečega na što nitko od njih nije mogao utjecati već su isto stekli rođenjem, a policentrične strukture vlasti nisu se pretjerano ni trudile spriječiti takve scenarije. Tako dugo dok postoji očita tendencija polarizaciji na naše mučenike i njihove krvnike, bez hrabrosti da se uvaži i oda počast svakoj žrtvi – te stvori solidan institucionalni okvir, nema ni prostora za procesuiranje.

U tom kontekstu, dragi čitaoci, bojim se da i dalje ratujemo, a odviše željeni mir zasad, nažalost, ostaje utopija i naš vlastiti paravan. Ratujemo protiv političke samovolje i indoktrinacije, protiv govora mržnje, nacionalne nesnošljivosti, etnocentrizma… Nakon 20- ak godina od raspleta oružanih sukoba na području bivše Jugoslavije i dalje silovito ratujemo i to ni manje ni više nego protiv temeljnog civilizacijskog postulata, protiv riječi od samo 4 slova, a tako nedostižnog – mira. U svakom sukobu egzistira disperzija različitih interesa te tamni periodi u kojima se primjenjena sredstva ne ocjenjuju, srećom, u ovom našem ratu, svatko od nas može odabrati stranu i uniformu kojoj će se prikloniti, pa me drži misao da će se jednog dana vijoriti pobjednička zastava tolerancije, zajedništva i poštovanja različitosti.

  • Unesite aktivnu e-mail adresu, koja će biti vaše korisničko ime na sspb.ba.
×