Uvod
Govoriti o medijima i njihovoj ulozi u izgradnji mira nemoguće je bez razmatranja međusobnog utjecaja medija i društva u cjelini. To svakako predstavlja veliki izazov s obzirom na kompleksnost same definicije društva u sociološkom smislu i uzimajući u obzir svu njegovu kompleksnost pojavnosti i dinamičnosti. Općenito, uloga medija na društvo i pojedinca je ogromna, a samo društvo često nije ni svjesno svih segmenata tog utjecaja. Sadržaj koji mediji plasiraju je uvijek u uskoj vezi sa materijalnim i duhovnim razvojem cjelokupnog društva . Način rada medija u nekom društvu uvijek nam može pokazati politički, ekomomski i kulturološki nivo tog društva. Shvatiti šta se dešava u okruženju i svijetu i koji je smisao toga šta se dešava, zahtijeva poznavanje historijskog, političkog i društvenog konteksta, a ne puko konzumiranje medijskog sadržaja. Ono što mediji plasiraju često je pojednostavljena slika i jednostrano izvješće, posebno kada se radi o sukobima i ratovima, što je izrazito opasna pojava koja rezultira podsticanju gnjeva, a ne prikazu istine i nastojanju pomirenja što bi trebao biti primarni, humani i etički cilj novinarstva.
Izgradnja mira kroz medije
„Uvjerenje da sve što se na zemlji događa čovjeku mora biti razumljivo može da nas zavede da historiju tumačimo opštim mjestima. Razumijevati ne znači poricati okrutnosti, izvoditi presedan iz besprimjernog ili objašnjavati pojave tolikim analogijama i uopštavanjima da se više ne osjećaju utjecaj stvarnosti i šok iskustva (…) Mi ne možemo više sebi da priuštimo da uzimamo iz prošlosti ono što je bilo dobro i da ga jednostavno nazivamo svojim nasljeđem, da odbacimo zlo i da o njemu mislimo jednostavno kao o mrtvom balastu koji će samo vrijeme sahraniti u zaboravu.“ (Arent, 1998: 12)
Kada govorimo o bosanskohercegovačkom društvu i regiji, te načinu medijskog obraćanja o političkim i društvenim dešavanjima, možemo uočiti tendenciju medija da stvari posmatraju iz određenog ugla, često pristrasno i gotovo uvijek sa određenim retrospektivnim načinom prikaza događaja. Pojava koja je neminovna u ovom slučaju jeste stalno osvrtanje na protekli rat na ovim područjima, što svakako ukazuje i na određeno psihičko stanje društva u regiji i činjenicu da se ta dešavanja još uvijek nisu prebrodila, barem ne u takvom smislu da možemo reći da smo zdrava društva. Medji mogu imati pozitivan utjecaj kada je izgradnja mira u pitanju, posebno ako se baziraju na pozitivna dešavanja kojih svakako ima, ali negativne vijesti kao da imaju veći odjek i često su tema vijesti i po nekoliko dana, dok novo zlo ne zamijeni staro. To je ono što medijima treba zamjerati, ne samo u regionu, nego uopće, na globalnoj razini. Problem je također i u povodljivosti prosječnog recipijenta, jer nikada društvo u cjelini ne može biti kritički nastrojeno spram medijskog sadržaja, tako da je za razumijevanje ključna medijska pismenost, odnosno nešto dublje promišljanje o određenim situacijama u društvu, kao i poznavanje načina na koji mediji funkcioniraju. Možda bismo bili u stanju izgraditi mir kroz medije kada bismo preduzeli prvi korak, a to svakako nije, barem kada je riječ o BiH, jednak omjer vijesti na srpskom, hrvatskom ili bosanskom jeziku, ili pak jednak omjer latiničnog i ćirilićnog pisma, jer svi se mi savršeno razumijemo, i to ne bi trebalo biti nešto što razdvaja, nego nešto na šta ćemo biti ponosni, jer predstavlja neizmjerno bogatstvo riječi i izraza, još samo da ih upotrebljavamo sa plemenitom svrhom. Mediji čak i na ovaj, naizgled bezopasan način vještački vrše razdvajanje po apsurdnom kriteriju, jer nešto što je zajedničko kulturno i lingvističko bogatstvo pretvara u razliku. Kako možemo vidjeti, kroz medije se insistira na razlikama, i to od razlika identiteta, skupina, jezika pa do svih ostalih nivoa. Međutim, takvim poticajem, njegovana svijest o identitetu unutar jedne skupine ljudi može se pretvoriti u moćno oružje kako bi se brutalno postupalo s drugom.
„Mnogi sukobi i barbarstva u svijetu održavaju se kroz iluziju jedinstvenog identiteta. Rezultat može biti domaće praiskonsko nasilje ili globalno umješno nasilje i terorizam po cijelome svijetu. Ustvari, veliki izvor potencijalnih sukoba u savremenom svijetu je pretpostavka da se ljudi mogu jedinstveno kategorizirati na temelju religije ili kulture.“ (Sen, 2007: 23)
Ta negativna pojava u političkom i medijskom svijetu, „politika razlike“, trebala bi biti shvaćena kao vrsta manipulacije i ukoliko želimo izgraditi mirno i stabilno okruženje, trebamo se oduprijeti istoj pa makar to značilo po ko zna koji put iznijeti tezu o poštovanju drugog i drugačijeg, i poći od jednostavnog određenja čovjeka kao ljudskog i kao multidimenzionalnog bića. Kao što kaže Hannah Arendt „Tuđinac je zastrašujući simbol činjenice razlikovanja kao takvog, individualnosti kao takve, i ukazuje na one sfere u kojim čovjek ne može da mijenja i ne može da djeluje i u kojima, zato, ima izuzetnu tendenciju da razara.“ (Arent, 1998: 309). Prvi korak je shvatiti da ne postoji „tuđinac“ u tom smislu i shvatiti da ni jedno ljudsko biće ne bira u kom će se okruženju roditi i da čovjeka ne čine samo ni njegova nacionalnost niti religija, nego kompleksan niz uloga koje ima u društvu i njegova djela. Takav pritup je potreban i u medijima, multidimenzionalan. Trebamo se zapitati ko je nametnuo okvire u kojima se danas ljudi širom svijeta prvenstveno identificiraju nacionalno i religijski, iako njihova ponašanja često ne odgovaraju tim odrednicama. Kako kaže Sen (2007: 162) problem je što se“ iza grube stvarnosti krije se velika koncepcijska zbrka oko identiteta ljudi koja pretvara multidimenzionalna ljudska bića u jednodimenzionalna stvorenja.“ Stoga bi trebalo istaknuti i jedan opći etički i moralni zahtijev: “Moramo učiti da sebe vidimo očima drugih”. Ovaj zahtjev svakako treba staviti i pred medije. U medijima ne smije biti generaliziranja, posebno kada su u pitanju osjetljive teme poput krivnje. Također, vrijeme je da se mediji ali i drušvo otrgnu od jedne „medijske igre na očaj i emocije“ kada su u pitanju teme vezane za protekle sukobe u regionu. U svrhu gledanosti i senzacionalizma, mediji godinama produžavaju patnju, time ne doprinoseći općem zdravlju društva. U ovom slučaju zaista je teško naći profesionalnu i etičku granicu, ali vodilja bi mogla biti dobrobit društva, mir, zdravo stanje drušva i konačan napredak. Prva žrtva rata, često se kaže, jeste istina, pa izvještavanje u graničnim situacijama postaje podložno pretjerivanju, demoniziranju neprijatelja i lažnim informacijama. Tamo gdje postoji cenzura uvek postoje i metodi prisile, od suptilnih do brutalnih. Oni služe i zato su nastali, kao podsticaj novinarima da na prihvatljiv način ograniče svoje izvještavanje. „Opasnosti po novinare u tom pogledu ubrzo postaju opasnost po cijelo društvo, pošto ti ‘metodi prisle guše žilu kucavicu vitalnih informacija koje su društvu potrebe da bi efikasno funkcionisalo.’“ (Žaket, 2007: 196) Problem sa bh.medijima je stalno vraćanje na prošlost i njeno tumečenje često od nestručnih osoba, osoba sa iskrivljenim shvatanjima i ciljevima koji ne idu putem mira i tolerancije. Ono što se desilo u prošlosti treba tamo i da ostane, ne u smislu negiranja, nego se trebamo potruditi razumjeti i izvući pouke, a to je možda najokrutnija istina koju društvo i mediji ove regije treba da spoznaju.
Medijska prezentacija bi svakako trebala sadržavati manje radikalnih mišljenja i stavova pojedinaca, jer tako samo povaćava netrpeljivost. Kao proizvod prikaza ovakvih pojedinaca dobija se određen broj recipijenata koji na tuđim stavovima hrane neke svoje predrasude, a protiv predrasuda treba se boriti. Nije neobično da bi stvaranje iluzije o jedinstvenom identitetu, iskoristivom u svrhe sukobljavanja, privlačilo one koji se bave raspirivanjem nasilja. Vidjeti osobu isključivo pomoću samo jednog aspekta identiteta je, naravno, vrlo grub intelektualni potez, pa ipak, sudeći prema uspješnosti, njegovana iluzija jednostrukosti očigledno je dovoljno laka za zagovarati.
Kao neko ko je zaista za mir i prosperitet drušva u svim njegovim segmentima, smatram značajnim mišljenje Petera Sloterdajka koji smatra da ne postoje neutralna predstavljanja nasilja, nikakva nevina sjećanja, nikakva bezazlena prepričavanja u slici ili historiji. Jer, gdje god se nasilje citira i prikazuje, ono kao citat i slika o moći sudjeluje u igri. „Tko priopćava nasilje, i sam ga dijeli i tako stvara podjelu nasilja“. (Sloterdajk, 2007: 545). U ovu igru kao što možemo zaključiti lako ulaze komunikatori modernog svijeta, mediji, voditelji, komentatori i urednici, kolumnisti i umjetnici, svi oni čija riječ ode u eter, prema tome oni snose posebnu odgovornost.
Potrebno nam je novinarstvo koje se ne bavi samo činjenicama i statistikom nego i moralnim te etičkim pitanjima sukoba, što bi predstavljalo odgovorno novinarstvo. Ideja da su sukobi diljem svijeta borba između dobra i zla postoji samo u svijetu bajki. U stvarnom svijetu, stvari su složenije. Da bismo razumjeli sukob ili rat, potrebno je smjestiti ga u puni kontekst, razumjeti i analizirati različite faktore. Situacija nikada nije crno-bijela, tako da, može se kazati, treba razumjeti različite nijanse sive boje prije nego se donese sud o situaciji.
Također, ne treba zaboraviti činjenicu da je rad novinara u određenim podnebljima još uvijek dosta ograničen, ponajviše političkim faktorima, izuzetak nisu ni mediji u regionu. Novinari, s jedne strane, moraju da sačuvaju svoju objektivnost i nezavisnost od interesa učesnika u događajima o kojima izvještavaju da bi mogli da govore istinu. Pa, ipak, novinari će biti, također, duboko lično upleteni kad se radi o izuzetno značajnim događajima, kao što je učešće njihove zemlje u ratu. Izgraditi mir putem medija, znači dati više medijskog prostora pozitivnim pričama, pričama pomirenja, pričama ljudskosti, a ne radikalnim stavovima. To znači ne osvrtati se svaki tren nazad, nego učiniti najbolje za društvo sada. Medijski, izgradnja mira zahtjeva nepristrasne vijesti i širokoumne goste u bitnim emisijama, ljude sa vizijom, ljude koji vide besmisao potenciranja razlika. Problem bh. medija leži i u neprofesionalnosti i nestručnosti medijskih radnika, ali to je problem ne samo medija nego i drušva u cjelini, što pak zahtjeva posebno razmatranje. Duboko vjerujem da ljudima kao visokoumnim bićima rat i sukob nije u prirodi, nego mir i blagostanje. Drušvo u regiji trebalo bi se potruditi više znati, čitati, razmišljati, razgovarati i shvatiti jednom za sva vremena da svaka religija propovijeda mir i da biti religiozan znači prvenstveno biti dobar čovjek i željeti drugome ono što želiš sebi. Također, duboko vjerujem da svako ko živi u miru sa sobom, živi u miru sa drugima. Mediji će dobiti svoje zasluge u izgradnji mira onog trenutka kada uređivačke politike postanu „uređivačke“, a ne samo politike, i kada njihov fokus postane „izgradnja“ nečega pozitivnog, a ne razarački senzacionalizam.
Literatura:
- Arent, Hana (1998) Izvori totalitarizma, Feministička izdavačka kuća 94, Beograd
- Sen, Amartya (2007) Identitet i nasilje- Iluzija sudbine, Masmedia, Zagreb
- Sloterdajk, Peter (2007) Srdžba i vrijeme-političko-psihološki ogled, Antibarbarus, Zagreb
- Žaket, Dejl (2007) Novinarska etika moralna odgovornost u medijima,“Službeni glasnik“,Beograd
Nakon završetka kurseva i testova u okviru “Male škole za izgradnu mira”, učesnici su pozvani da napišu eseje na jednu od šest tema koje su bile obrađene u okviru MŠIM. Kao što smo i obećali, radove ćemo objaviti kroz narednih deset dana.
Prvi rad koji smo odlučili objaviti jeste esej na temu “Mediji i izgradnja mira” od autorice Melise Pervić-Srebrović. Ovaj izuzetan esej jedan od tri rada koje smo odlučili nagraditi radi kritičkog osvrta, poduzetog istraživanja kao i relevantnosti obrađene teme.