,,Zamisli da svi ljudi žive svoje živote u miru.
Možda kažeš da sam sanjar, ali ja nisam jedini.
Nadam se da ćeš nam se jednog dana pridružiti i
da će svijet biti poput jednog tijela.’’
(Džon Lenon)
Uvod
Da li su ideje o izgradnji mira samo utopistička misija zanesenih mirovnjaka ili smo mi ljudi nespremni da se suočimo sa vlastitim stavovima? Ili ne znamo kako? Stručnjaci iz oblasti mira prepoznali su još u prošlom vijeku važnost edukacije za mir. Naročito interesovanje za nju pokazuju postkonfliktna društva, kako bi doprinijela kvalitetu života među ljudima. Edukacija za mir predstavlja sistematski organizovan rad na širem kontekstu društvene promjene, budući da je analizom društvenih dešavanja i sfera društva evidentno da postoje brojne nacionalističke naracije koje otežavaju i narušavaju proces izgradnje mira i suživot u postkonfliktnim zajednicama, kakva je Bosna i Hercegovina.Nakon više od dvije decenije od sukoba na ovim prostorima i dalje su primjetne brojne predrasude i latentni ili otvoreni sukobi i netrpeljivosti između različitih nacija koje tu žive. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje koliko je učinjeno na pomirenju i stvaranju međusobnog razumijevanja između suprostavljenih strana, te koliko se i kako može u budućnosti djelati na tom polju?
Edukacija za mir je, svakako, prepoznata kao značajna intelektualna intervencija u procesu izgradnje mira. Iz samog naziva proizlazi ideja o čemu je zapravo riječ, međutim dublja analiza ovog koncepta pokazuje da je riječ o kompleksnom fenomenu, a previše uopštenom nazivu, te da je za njegovo sveobuhvatno razumijevanje potrebno poznavati, prije svega, njegove ciljeve a zatim i sadržinu.
Cilj rada je prvenstveno da istakne značaj edukacije za mir, mirovnog odgoja i nenasilnog aktivizma za izgradnju mira, kao i da pokuša da podstakne vjerovanje u mir i mogućnost njegove izgradnje.
DIJETE JE OTAC ČOVJEKA
Nijedna ličnost nije nastala sa svim svojim osobinama, stavovima, vrijednostima, već predstavlja produkt složenog procesa od začeća pa sve do kraja života. Razvoj ličnosti uključuje nasljeđe, faktore sredine, ličnu aktivnost, kao i interakciju ovih faktora. Prije svega istakla bih značaj procesa socijalizacije za razvoj ličnosti. Pod procesom socijalizacije se podrazumijeva proces pretvaranja od biološke u psiho-socijalnu jedinku, dakle u odraslog, kompetentnog pripadnika društvene zajednice. Najznačajniji posrednik u procesu socijalizacije je porodica (Trebješanin, Lalović, 2008). Dakle, pojedinac se prvenstveno posredstvom porodice integriše u društvo. Porodica je grupa u kojoj pojedinac živi najduže, sa vrlo intenzivnim emocijama, što dalje utiče na formiranje stavova i raznih predrasuda, što daje porodici presudnu ulogu u procesu socijalizacije (Kuljić, 2002). Ponekad događaji iz djetinjstva suštinski određuju dalji razvoj i život čovjeka. Na primjer, oblast psihologije traume se zasniva upravo na ovoj ideji da događaji u djetinjstvu mogu ozbiljno ugroziti razvoj djeteta te dovesti do razvoja psihopatologije (Jerković, Zotović, 2010).
Navedeno upućuje na zaključak da se ne može govoriti o edukaciji za mir a da ne uzmemo u obzir širi kontekst mirovnog odgoja, koji počinje mnogo prije nego što pojedinac počne da se obrazuje (formalno ili neformalno). Stoga smatram da je važno istaći značaj porodice u procesu izgradnje mira, pa samim tim i edukacije za mir. Na koji način, onda, porodica može uzeti aktivno učešće u adekvatnom mirovnom odgoju? Prije svega, smatram da pojedincu treba da bude jasna suština rasističkih, fašističkih, šovinističkih, antisemitskih i nacionalističkih ideologija, da se razumije njihova pogubnost za slobodu i razvoj kako pojedinca, tako i cjelokupne društvene zajednice. S druge strane, potrebno je i naglasiti značaj pacifističkih stavova i mogućnost ostvarenja prava i sloboda svih naroda. To znači da je u okviru porodice potrebno omogućiti razvoj vrijednosti kakve su tolerancija, razumijevanje, saradnja, solidarnost, prijateljstvo i empatija. Od velikog su značaja argumentovane diskusije i kritički osvrt svih onih vrijednosti koje nam pružaju društo i kultura u kojima se živi. Cilj ovakog odgoja u okviru porodice je čovjek kao najveća vrijednost, a krajnji produkt su razvijene sposobnosti kritičkog osvrta, te ne prihvatanje nasljeđenih matrica mišljenja i ponašanja, kao i formiranje stavova o neophodnosti uvažavanja i poštovanja drugih i njihovih prava.
Ne možemo a da se ne zapitamo na koji način govoriti o miru nekome ko je prošao užase rata ili razvio neki od oblika psihopatologije. Tema je izuzetno kompleksna i podrazumijeva analizu resursa za sanaciju posljedica rata, što nije primarno cilj ovog rada. Međutim, ono što je moguće ponuditi sa stanovišta psihologije u svrhu sanacija posljedica rata je postojanje velikog broja različitih psihoterapijskih modaliteta koji omogućavaju lični razvoj pojedinca i poboljšavaju kvalitet života.
ZNANJE JE MOĆ
Sljedeći značajan faktor u procesu socijalizacije, nakon porodice, je škola. Smatra se da su sredina i vaspitanje ključni faktori za razvoj nasilnog, odnosno nenasilnog ponašanja. U skladu sa tim, Gugel i Jager izvode zaključak “da su ljudi sposobni učiti i da mogu naučiti kako se mirno živi sa susjedima i na koji način se mir može proširiti cijelim svijetom. …Samim tim je odgoj moguć i ima smisla” (Jindra, Škugor, 2007).
Zaključci UNESCO-ve međunarodne komisije za obrazovanje ističu da je obrazovanje najvažnije raspoloživo sredstvo za podsticanje dubljeg i skladnijeg ljudskog razvoja, a samim tim i za smanjenje siromaštva, neznanja, zlostavljanja, te rata. Time se ističe značaj svih teorijskih i praktičnih disciplina iz oblasti obrazovanja (psihologija, sociologija, pedagogija, didaktika) (Vizek Vidović, Rijavec, Vlahović Štetić, Miljković, 2003).Osim toga, UN Deklaracija o kulturi mira naglašava povezanost obrazovanja za mir i kreiranja cjelokupne kulture mira, odnosno vrijednosti, stavova, načina ponašanja utemeljenih na poštovanju ljudskog života. Takođe se naglašava poštovanje slobode, pravde, demokratije, tolerancije, solidarnosti, različitosti kultura i razumevanju na svim nivoima (Popović, Šarengaća, 2013). Kako obrazovati pojedinca da vjeruje u mir i izgradnju mira?
Ono što nam pruža edukacija za mir su prije svega teorijska znanja o miru, a zatim i mogućnost razvoja praktičnih vještina i stavova iz oblasti mira.Da bismo dali dinamičan doprinos izgradnji mira u okviru formalnog obrazovanja, smatram da je potrebno obezbijediti eksplicitne sadržaje usmjerene na mir i njegovu izgradnju. Takođe ključna stvar je spremnost nastavnog kadra na individualnu promjenu, sa ciljem sticanja istinskog uvjerenja u mogućnost izgradnje mira.
Ono što vidim kao suštinsko u procesu edukacije za mir je proces demokratizacije cjelokupnog društva, što se svakako odražava i na obrazovanje, u smislu promjena koje nastaju kako bi se učenici obrazovali da budu slobodni građani koji su glavni akteri u kreiranju kako svoje sadašnjosti, tako i budućnosti. Šta to zapravo znači? Porodica, zatim i škola, nisu kreatori vrijednosti koje se prenose na pojedinca, već samo predstavljaju agense u tom procesu socijalizacije. Ključni izvori vrijednosti za socijalizaciju ličnosti su kultura i društvo. Svakodnevno smo svjedoci da se društo zasniva na vertikalnoj strukturi moći, te da političke partije imaju monopol nad brojnim aspketima života društva pojedinca, a ono što je najznačajnije u ovom kontekstu je monopol nad nasiljem. Mnoge političke partije svoju moć grade na brojnim nacionalističkim idejama, koje negativno utiču na proces izgradnje mira. U skladu sa tim, ono što je primarno značajno je omogućiti demokratsku participaciju društva ali de facto. To predstavlja osnovu za razvoj pravne države i osnovu za adekvatno mirovno obrazovanje.
U tom kontekstu, u okviru formalnog obrazovanja potrebno je obezbijediti nastavni kadar koji će kod učenika podsticati kritički osvrt na društvene fenomene, kao i omogućiti demokratizaciju već u učionicama, odnosno pružiti priliku učenicima da budu aktivni u kreiranju dijela programa (Popović, 2013). Upravo razvoj de facto demokratizacije vidim kao osnovu za dinamičan pristup izgradnji mira.
ČOVJEK SE UČI DOK JE ŽIV
Budući da se količina znanja i informacija iz dana u dan povećava, svima je jasno da završetak određene škole nikako ne znači i završetak učenja. Kako bismo izbjegli marginalizaciju u društvu u kome živimo, koncept neformalnog obrazovanja sve više dobija na značaju. Evidentno je da je, da bi se išlo u korak sa vremenom, potrebno kontinuirano usvajanje novih znanja, učenje novih vještina, kao i obnavljanje starih, usavršavanje i slično. Upravo je edukacija za mir pronašla svoj put kroz oblast neformalnog obrazovanja, budući da u okviru formalnog obrazovanja još uvijek ne postoje eksplicitni sadržaji koji se odnose na oblast izgradnje mira. Edukacija za mirpredstavlja jedan od načina za lični rast i razvoj, što podrazumijeva dinamičan pristup sticanju znanja i vještina, brojne kreativne treninge i vježbe. Međutim, ono što primjećujem da otežava napredak izgradnje mira su ciljne grupe na koje je usmjeren program edukacije. Naime, u našem društvu veliki broj ljudi živi u svojoj zoni komfora, gdje ne uviđa važnost ličnog rasta i razvoja i nespreman je da čuje nova shvatanja i stavove. Lakše je ići linijom manjeg otpora, sa uvjerenjima ,,tako je kako je i šta ja tu mogu’’. A može se mnogo, jer kako kaže Emerson ,,niko ti ne može donijeti mir osim tebe samoga’’.Zašto se plašimo promjene, iako je očajnički želimo i trebamo? U osnovi straha od promjene je nesigurnost u svoje potencijale i kapacitete. U skladu sa tim, smatram da je primarno razviti kod većeg broja ljudi želju za ličnim razvojem, podstaći izlazak iz komfor zone, motivisati ih da dopuste sebi da se obogate novim saznanjima i prijateljstvima koja pružaju razne vrste edukacije za mir. Iako djeluje da je inicijalno obrazovanje i dalje na početku i nedovoljno razvijeno, vjerujem da i mali broj mirovnjaka može u svojim sredinama da doprinese podsticanju ljudi na mirovno obrazovanje, svjedočeći svojim primjerom da je izgradnja mira moguća.
BUDI PROMJENA KOJU ŽELIŠ VIDJETI U SVIJETU
Kada je riječ o konceptu mira i ideji izgradnje mira, uviđamo da je tema i više nego kompleksna, te da obuhvata brojne aspekte života i društva. Prema tome, teško je govoriti o edukaciji za mir a da se izostave ostali aspekti koji su sa tim povezani direktno ili indirektno.Dakle, za izgradnju mira neophodan je interaktivan pristup svih onih činilaca koji su uključeni u socijalizaciju ličnosti.
Prvenstveno smatram da je potrebno u okviru porodice, kod djeteta, nastojati da se razviju određene vrijednosti usmjerene na stvaranje jedinstva među ljudima, kao i dati dozvolu na kritički osvrt dešavanja u životu, dati dozvolu na promjenu svojih stavova, jer upravo to je pokazatelj da rastemo i učimo, šireći svoj referentni okvir. Međutim, potrebno je i kod roditelja poboljšati kapacitete za uspješno roditeljstvo, kako bi se prevazišli nasljeđeni šabloni mišljenja i ponašanja, koji nemaju svoje uporište u realnosti.
Dalje, u okviru šireg društvenog konteksta, od velikog je značaja formiranje de facto demokratskog društa, kojim bi se bacile u sjenku nacionalističke ideje pojedinih političkih velikana, pojedinih medija ili iskrivljenih tumačenja religijskih načela. Time bi, vjerujem, došli do izražaja suštinski problemi društva u sadašnjosti, koji su isti ili slični za sve ljude, bez obzira na vjeru ili naciju.
Sve u svrhu mirovnog odgoja, najveći akcenat je na edukaciji za mir, budući da se prepliće kroz sve ključne faktore, te da je znanje ono ključno bogatstvo koje gradi put mira. Međutim, činjenica je da samo znanje nije dovoljno i da ne može samo dovesti do bitnih promjena u društvu. Ipak, dinamičnim, ambicioznim i pasioniranim pristupom, dolazimo i do praktičnih vještina za širenje mira, pa samim tim i promjena stavova i uvjerenja. Ključno u tom pristupu su vlastita autentična osjećanja i ponašanja mirovnjaka, koja idu u smjeru ideje da je mir moguć i da će nenasilna aktivistička dimenzija do njega i dovesti.
Na putu izgradnje mira mnogo je prepreka i poteškoća, sumnji i strahova. Možda ove ideje djeluju utopistički, ali duboko vjerujem da su realne i ostvarive individualnim zalaganjem svih nas. Ne dozvolimo vlast Orvelovom Velikom bratu!
LITERATURA
Jerković, I., Zotović, M. (2010). Razvojna psihologija. Novi Sad: Futura publikacije.
Jindra, R., Škugor, A. (2007). Odgoj za mir – prevencija nasilja (mirotvorni odgoj)https://bib.irb.hr/datoteka/402811.Odgoj_za_mir.pdf Preuzeto: 29.11.2016.
Kuljić, R. (2002). Sociologija. Beograd: M.B. Press.
Popović, D. (2013). Interkulturalnost i obrazovanje za mir. U Popović, T., Šarengaća, D. (ur.), Obrazovanje za mir, iskustva iz prakse. Beograd: Nansen dijalog centar Srbija.
Popović, T., Šarengaća, D.(2013). Obrazovanje za mir-istorijat i koncept. U Popović, T., Šarengaća, D. (ur.), Obrazovanje za mir, iskustva iz prakse. Beograd: Nansen dijalog centar Srbija.
Trebješanin, Ž., Lalović, Z. (2008). Psihologija 2, Udžbenik za drugi razred opšte gimnazije. Podgorica: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
Vizek–Vidović, V. , Vlahović–Štetić, V., Rijavec, M., Miljković, D. (2003). Psihologija obrazovanja. Zagreb: IEP.
Nakon završetka kurseva i testova u okviru “Male škole za izgradnu mira”, učesnici su pozvani da napišu eseje na jednu od šest tema koje su bile obrađene u okviru MŠIM.
Treći rad po redu koji smo odlučili objaviti jeste esej na temu “Edukacija za mir” od autora Tamare Tanjević. Ovaj izuzetan esej jedan od tri rada koje smo odlučili nagraditi radi kritičkog osvrta, poduzetog istraživanja kao i relevantnosti obrađene teme.