Piše: Rejhana Halilović, Sarajevo
Bila je to 2002. godina. Sva sretna što polazim u školu, što ulazim u novi svijet. Dok sam sa mamom čekala u redu da preuzmem školsku knjižicu, jedan od prisutnih roditelja se obratio učitelju, i od cijele rečenice koju je rekao ja sam samo ovo zapamtila: ”…ovo su naša poslijeratna djeca”. U tom trenutku sam se zaista osjećala posebno, pomislila sam: ”Jao pa sa kakvim ushićenjem je on to nas opisao”. Nikada do tada nisam čula za pojam rata, niti bilo šta što ga s tim pojmom povezuje. Kasnije, kroz razne školske aktivnosti, poput školskih priredbi, likovnih takmičenja, dosta smo stvari povezivali sa ratom. Pa se tako sjećam svoje prve školske priredbe, gdje je jedna djevojčica koja je od mene starija dvije godine, pjevala pjesmu posvećenu njenom ocu koji je poginuo u ratu. To je bilo vrlo emotivno za sve prisutne, ali ja sam bila isuviše mala da bih razumjela te emocije. Vremenom, kako sam odrastala, gledajući vijesti, dokumentarce, o ratu sam mnogo više saznavala.
Dolazim iz jedne manje sredine, iz malog mjesta u Krajini. U toku prethodnog rata došlo je do sukoba između dvije susjedne općine, čije posljedice se i danas osjete. Kao dijete koje je odraslo u maloj sredini, u bošnjačkom mjestu, koje nikada do upisa na fakultet nije imalo prijatelje drugih vjera i nacionalnosti, mogu reći da je samo pisanje ovog eseja, vrlo izazovno. Zato ću Vam pisati iz perspektive tinejdžerke, i mog tadašnjeg razumijevanja sukoba, konflikta, i iz perspektive jedne odrasle djevojke, sada već majke. Kada sam upisala fakultet, u mojoj grupi za vježbe iz određenih predmeta bile su kolegice većinom iz Istočnog Sarajeva, za koji nisam znala da postoji kao odvojen grad od grada Sarajevo. Moje kolegice su imale mnogo pitanja za mene, zbog mog hidžaba. Uvidjela sam da su one imale drugačiju sliku o djevojkama sa hidžabom, i bilo im je vrlo iznenađujuće da ja sama živim u Sarajevu, bez roditelja. I onda sam se zapitala, čemu takvo razmišljanje? Da li je to produkt lažnih vijesti koje se plasiraju na internetu? Ili možda dolazi iz kućnog odgoja? Na kraju su mi rekle da one nikad nisu upoznale djevojku sa hidžabom, a neke čak nisu ni imale nikada kolegice drugih nacionalnosti. Ali sva ta razlika među nama, ustvari je nestala, jer smo mi samo tinejdžerke, koje su tek upisale fakultet, i sva ta različitost nama je bila nebitna.
Oktobar, 2014.godine. Na jednom političkom skupu u sklopu tadašnje izborne kampanje, u Krajini, život je izgubio jedan tinejdžer, samo zato što je ”Korpusovac”, samo zato što nije pripadao ”Babinima”. Ovako se i danas, nakon 26 godina od kraja rata, narod u Krajini dijeli. U nekim mjestima, ta je podjela u zraku, a negdje je zaista jako izražena. Dok sam bila tinejdžerka, priznaću, imala sam strah od odlaska u susjednu općinu, zato što sam bila svjesna pojma rata, i mislila sam kako bi u svakom trenutku ta netrepeljivost, ustvari, mogla eskalirati. Ali, bio nam je potreban samo dijalog, jedna zdrava komunikacija. Taj dijalog potreban je i danas. Mi živimo u postkonfliktnom društvu, u društvu koje još nije priznalo krivicu za stradanja. Najvažniji korak ka izgradnji mira je priznanje krivice. Priznavanjem krivice, otvara se put ka dijalogu, a što društvo dalje vodi ka stabilnosti.
Maj 2021. godine. U posjeti mi je bila rodica, koja ima 10 godina. Dok smo čekale gradski prijevoz do čaršije, najednom me upita: ”Rejhana, je li ovdje žive Hrvati, Srbi i svašta?”
Odgovorila sam joj sa : ”Da, Hrvati, Srbi, Romi, Jevreji, ima i jako puno Arapa, Turaka..”.
”A ti sad ne znaš ko je ko od njih?”- upita ponovo.
”Ne znam”- odgovorih joj. U očima joj se pomiješao strah sa nelagodom. Prošla mi je misao da nismo ni svjesni kako ova poslijeratna netrepeljivost utiče na, ne samo odrasle, nego najviše na najmlađe. Kakvu im sliku šalje o društvu?
Nedavno sam počela da istražujem stradanje Srba u Drugom svjetskom ratu, na Petrovoj Gori, iz razloga što je moja rahmetli nana spašena tog mučkog ubijanja. Zanimalo me je šta je sa mojim rođacima? Zašto je narod na tom području stradao? Da li samo zato što su Srbi? I na trenutak sam u glavi zaustavila sva razmišljanja o tome, i postavila jedno pitanje: ”Kako bi to drugima izgledalo kada bi se jedna žena sa hidžabom počela raspitivati za stradale Srbe?” Naravno, jedan dio društva bi me osudio. Zašto je to tako? Zato što je u našem društvu ustaljena činjenica da se brinemo samo za ”svoga”. Pusti druge, brini se za svoje. A to je pogrešno razmišljanje, koje nas kao ljude, društvo, zajednicu, komšije udaljava. Nedavno sam u knjizi ”Mir je moguć” pročitala jako inspirativnu rečenicu: ”Kada sanjamo sami to je samo san, a kada sanjamo zajedno to je početak nove stvarnosti.” Zašto tu zajedničku stvarnost držimo daleko od nas? Zašto se plašimo da sanjamo zajedno? Primjer suživota muslimana i jevreja u doba Poslanika a.s. treba nam poslužiti kao primjer. Medinska povelja koja je garantovala prava i muslimana i jevreja, nije napisana na dva posebna dokumenta, nego na jednom. Pa zar mi kao društvo, zaista i dalje trčimo ka razdvajanju, ka nepoštovanju, ka segregaciji? Sjetila sam se roditelja, kako su uvijek govorili da je u životu najvažnije biti čovjek. Jer ako nisi čovjek onda si NIŠTA.
Sve ove priče koje sam podijelila, na neki način nam pokazuju gdje je to naš mir. Ustvari, u nama nekima još nije našao svoj put. Pronađimo mir u sebi, tragajmo za njim, priznajmo da su i drugi narodi u Bosni i Hercegovini stradali, ne samo ”naš” narod, priznajmo to sebi. Ne dozvolimo da živimo u jednom društvu koje boluje od segregacije, koje boluje od negiranj zločina, koje boluje od osuđivanja. Društvo u kojem živimo je jako izazovno. Na sve strane, sa skoro svih medija, slušamo samo osude, samo političke scenarije bazirane na nacionalizmu. Generacije koje dolaze, su budući lideri. Svako od nas može da doprinese pronalasku mira, kako bi društvo u kojem živimo u budućnosti moglo fukcionisati zdravije. Budimo poput vode. Voda uvijek pronađe svoj put. Dozvolimo da pronađemo svoj put u društvu. Da naš mir ima svoj put i da teče u beskraj.