Tematska jedinica: Uloga medija u izgradnji mira
Naziv teksta: Kad odgovornost zakaže
Činjenica da 20 godina nakon rata pričamo o pomirenju govori o složenosti ovog procesa. Mir je spor i zahtijevan, a odgovornost za njegovu izgradnju leži na svima nama. Tako i na meni, čak iako sam rođen nakon rata. Kao većina mojih vršnjaka, mogao sam postaviti stav da je apsurdno baviti se ovom temom, ili još gore, podsticati mržnju, ali naravno, nisam želio. Pored običnih građana, za izgradnju mira u najvećoj mjeri odgovornost snose političari, vjerski službenici, profesori i mediji, četiri faktora koja zasigurno utiču na kreiranje mišljenja svakoj osobi. Od nas zavisi koliko ćemo njihove tvrdnje prihvatiti kao relevantne, samim tim kao one kojim ćemo se voditi kroz život. U moru tipova, prethodno navedena četiri faktora, praksa je pokazala da su stanovnici BiH naklonjeni onim ratnohuškačkim, jer ih smatraju navodnim zaštitnicima svog naroda, te da sa njima, kao takvim jedino mogu opstati. Ovo pogrešno vjerovanje otežava ionako uzavrelu atmosferu bosanskog lonca. Ne želim izbjeći, a da ne istaknem odgovornost porodice i lokalne zajednice u oblikovanju mišljenja kod osoba, posebno svoje djece. Ispravno kućno vaspitanje je oduvijek bilo ključ uspjeha, a nažalost, ubjeđen sam da je u našoj državi prisutan pogrešan metod odgoja djece. Ovdje ne mislim samo na učenje šovinizmu, već i na druge fenomene, od ksenofobije do seksizma.
Pristupačnost određenim metodama uslovljava stepen uticaja na pojedinca. Okruženi svijetom medija, natjerani smo da promišljamo i ispitujemo. Zavisno od toga koliko smo podložni manipulaciji, potpadamo pod uticaj određenih medijskih kuća, a da toga nismo ni svjesni. Kada govorimo o bh. društvu i regiji, te načinu medijskog izvještavanja o političkim i društvenim događajima, veoma je uočljiva tendencija medija da stvari posmatraju iz jednog ugla. Svojom ulogom tokom proteklog rata, odnosno njihovim stavljanjem u službu određenih političkh partija, mediji su doprinijeli ionako užarenoj atmosferi, te se velikim dijelom smatraju odgovornim za izbijanje konflkata. Poražavajuće je to da je situacija i danas prililčno slična, dvije decenije nakon rata. Manipulacija medija osjećanjima povezanim sa nacionalnom pripadnošću, odavno je dostigla vrhunac. Nacija, religija i vjera često se zloupotrebavljaju u političke svrhe, a mediji taj proces upotpunjuju promocijom. Cilj političara i političkih partija je podstaknuti biračku mašineriju da im ustupi povjerenje, u čemu, nažalost, posljednjih godina bilježe uspjeh. A, kakav se primjer šalje najmlađima, problem je koji iziskuje duboku reformu. Naime, taj problem leži u udžbenicima, posebno na relaciji istorija-povijest-historija, u kojima se dobrim argumentima plasiraju tri nauke koje svako tumači na svoj način, smatrajući ih kao jedine relevantne. Zato je ovdje potpuno ispravno upotrebiti termin produženi rat u pedagoškom smislu. Pojmovi žrtve i agresora, takođe su predmet sporova među državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Mediji u zavisnosti od lokacije tumače stav po ovim pitanjima, kako bi udovoljili elitama, ali i običnom narodu.
Za mene, posebno iritirajući fenomen prisutan među bh. medijima je izbjegavanje pisanja o temama koje su primjer dobre prakse. Zašto se forsiraju teme koje pokazuju da je suživot nemoguć, a mržnja osnovna pojava koja vlada u nama?! Moram priznati da nije nemoguće pročitati lijepu vijest na ovu tematiku, ali činjenica je da im se ne pridaje dovoljno pažnje, a nerijetko su autori ovakvih tekstova mirovni aktivisti nevladinog sektora ili njihovi mediji. Sve ovo stvara nepovjerenje i strah među narodima koji su vijekovima unazad prolazili ratne nedaće i zato ne čudi što je u našem društvu prisutan pesimizam u pogledu na budućnost, a rješenje, posebno među mladim ljudima je odlazak iz zemlje. Iako je ova odluka po meni opravdana, takođe smatram da mladi ljudi nisu uzeli aktivnije učešće u rješavanju društvenih problema. Dakle, dominantna je pasivnost. Kritičko mišljenje je na niskoj razini i smatra se nepotrebnim i uzaludnim. Kroz istoriju, studenti su označeni kao revolucionari, nosioci promjena. Tako je i na ovim prostorima bilo nekada, a danas definitivno nije. Kroz život sam naučio da problem ne treba gledati kroz generalizaciju, zato i ovdje želim istaći da ipak postoje brojni pozitivni primjeri na ovom polju, kao npr. pobjeda mladih u borbi za Erasmus+ programe.
Od velikog značaja za organizovanje, udruživanje, istraživanje i slično, svakako je podrška medija, te društvenih mreža. Društvene mreže možemo koristiti za zabavu, trgovinu, edukaciju, turizam, komuniciranje i na još mnogo drugih, korisnih načina. Kada su zaživjele društvene mreže, pojavile su se i stručne analize koje ukazuju na njihove prednosti i nedostatke. Njihova zloupotreba je veoma aktivna, a njihova dostupnost svima, dodatno podstiče ovu pojavu. Različiti sadržaji koji nam se nude preko interneta mogu biti od velike koristi, ali u zavisnosti od korisnika. Ako težimo ličnom i profesionalnom razvoju, mnoštvo prilika nam je ponuđeno i svakako da ih trebamo u što većoj mjeri iskoristiti. Različiti pogledi na vrijednosti dovode do toga da su internet i društvene mreže postali sredstvo različitih oblika prevara, nasilja i mržnje, a što opet negativno utiče na sve generacije. U periodu kada su međuljudski odnosi na Balkanu zategnuti, primjetno je isticanje obeshrabrujućih stavova mladih , što navodi na zaključak da su stariji ratovali topovima, a mlađi laptopovima. U trenutku kada pomislim da je rat laptopovima, ipak bolja varijanta, istovremeno sam svjestan da on zazire u psihu ljudi, koji isfrustrirani i pod uticajem proteklih dešavanja, počinju razmišljati da rješenje za nesuglasice postaju topovi. To je ujedno bila i politika medija prije, tokom, a očigledno i poslije rata, nakon raspada Jugoslavije. Drago mi je što je ovaj problem prepoznat u bh. javnosti i, koliko mogu primijetiti, polako se radi na njegovom rješavanju uz aktivnu ulogu obrazovnih institucija, nevladinog sektora i policije.
U ovoj priči, zaključak je da medije ne treba posmatrati isključivo kao inicijatore kriznih situacija. To bi bio površan stav. Stav koji površno posmatra ovaj problem. Mediji, da bi opstali, skloni su naginjanju ka političkim strukturama. Nerijetko su i osnovani od strane od njih. Finansijska kriza u velikoj mjeri uslovljava ovakvo stanje. Jedna od najčudnijih pojava je ta što se zavaravamo da od zavisnih ljudi možemo očekivati nezavisna mišljenja, bila je izjava Sigmunda Grafa, njemačkog pisca, koji je po svojim izjavama nerijetko bio ispred svog vremena. Uslovi u kojima rade novinari, takođe su neadekvatni. Problem bh. medija leži i u neprofesionalnosti i nestručnosti medijskih radnika, ali to je problem ne samo medija, nego i drušva u cjelini. Zajedničko djelovanje svih aktera je ključ uspjeha i napretka za svaku državu. Povjerenje i zajedništvo su važne karike u kojima leži ogroman potencijal, ali u ovom trenutku vlada nedovoljan interes za spoznaju njihove važnosti. Upoznavanje drugog i drugačijeg, koji je u suštini isti, putovanja, razmjena iskustava, pomoći će nam da otvorimo um i zapitamo se, da li su nam u interesu rat i strah ili pak, mir i blagostanje. Iz tog razloga, ne očekujmo da neko drugi riješi problem. Odgovornost je na svima, tako i na nama, budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu. (Mahatma Gandi) Medijski svijet je širok i nudi mnogo prostora. Ako želimo iskazati svoj pozitivan stav, naći ćemo način. Slično je i sa politikom, obrazovanjem i religijom. Aktivizam nas treba, jer Ko hoće nešto da učini, nađe način, ko neće ništa da učini, nađe opravdanje. (Pablo Pikaso)
Literatura i korišteni materijal:
– Internet u službi humanizma, Emil Karamatić
– Uloga medija u izgradnji mira, Emil Karamatić
– Tematske cjeline drugih predavača MŠIM
– Lično novinarsko i aktivističko iskustvo