Piše: Selma Alispahić, Sarajevo
Često čujemo da se ideje o potpunom ostvarenju kulture mira označavaju kao „utopijske“. Ljudi nisu savršeno „dobri“, prema tome, mir kao „apsolutno stanje“ nije moguć. Međutim, ako proglasimo apsolutni mir za samo nerealističnu ideju ili ideal koji je zbiljski nedostižan i kojem možemo samo da se manje ili više približavamo, utoliko od ideje kulture mira unaprijed odustajemo i sebi oduzimamo mogućnost da je ostvarimo. Drugim riječima, predajemo se prije borbe.
Smatram da je problem u načinu na koji obično razumijevamo mir. Pogrešno je misliti da je mir stanje bez sukoba, borbi, suprotnosti i neslaganja. Ako tvrdimo da je mir nešto „dobro“ i smatramo da isključuje navedene stvari, utoliko njih razumijevamo kao nešto „loše“. Međutim, one to nisu; one su upravo pretpostavka društvene promjene i progresa, kao i etabliranja i izgradnje individualnih i kolektivnih identiteta. Na njihov ontološki značaj ukazao je još Heraklit koji je borbu suprotnosti smatrao temeljnim principom stvarnosti. Dakle, mir ne može kao nešto bezuslovno „dobro“ isključivati stvari koje su također „dobre“. Razlike, konflikti i suprotnosti postaju suprotne miru tek onda kada način na koji se artikuliraju postane nasilan.
Mogućnost ostvarenja kulture mira, dakle, leži u prevladavanju nasilja, u nenasilnoj borbi kakvu je zastupao Gandhi. Kada tako postavimo stvari, da li je onda još uvijek nerealistično vjerovati da je kultura mira plauzibilna kao konačno stanje? To pitanje nas vodi ka pitanju o ljudskoj prirodi: da li su ljudi sposobni za nenasilje? Neki su poput Hobbesa tvrdili da je čovjek po prirodi sebičan, drugi su, poput Rousseaua, ukazali na „dobru stranu“ te prirode. Samo letimični pogled na svjetsku povijest dostaje da uvidimo da je čovjek sposoban za oboje: za rat, monstruoznosti i svirepost, ali i za plemenite, humane i altruistične činove. Istini je, dakle, možda najbliža srednja pozicija prema kojoj ljudska priroda oscilira između dva pola, između dobra i zla, građenja i rušenja, ljubavi i mržnje.
Ipak, činjenica da smo sposobni za nešto ne implicira da je nužno da to i činimo. Čovjek se smatra, od antike, razumnim bićem (lat. animal rationale, grč. zoon logon ehon), bićem koje je sposobno da misli, za razliku od drugih životinja, a upravo svojstvo umnosti mu od prosvjetiteljstva garantuje priznanje da je „svrha po sebi“ (Kant) i inherentno dostojanstveno biće sa pravima i slobodama. Čovjek se, također, drži odgovornim, a pretpostavka odgovornosti je sloboda. Dakle, nasuprot razumijevanju čovjeka prema kojem bi njegovi postupci bili jednoznačno determinirani njegovom prirodom ili nekom drugom silom, u savremenim sekularnim društvima, čovjek se smatra bićem izbora ili bićem čiji postupci bivaju filtrirani kroz mehanizam odlučivanja.
U skladu sa tim, može se reći da je nasilni način izbor. Nasilje i destruktivnost su uistinu samo mogućnosti. Dakle, stanje mira, kao stanje odsustva nasilja, je moguće. Put ka izboru nenasilja i tako ka miru vodi kroz kultiviranje duha i spoznaju. Nobelovac Amartya Sen je istakao da svi ljudi imaju mnogostruke identitete i da je šansa za mir u prepoznavanju da neke od njih dijelimo. U krajnjoj liniji, pretpostavka mogućnosti mira je stanoviti uvid, odnosno, promjena samopoimanja u smjeru svojevrsne hegelijanske sinteze ili spoznaje zajedničkog identiteta u kojem svi participiramo, unatoč partikularnim razlikama i reduktivnim podjelama koje tako bivaju transcendirane.
Prepoznati zajednički identitet ne znači homogenizirati i ukinuti posebnosti i diverzitet koji daju bogatstvo i kompleksnost svijetu u kojem živimo. Potrebno je modificirati horizont unutar kojeg tumačimo razlike. Prema principu identiteta jednakost neke stvari sa samom sobom znači različitost od svake druge, odnosno stav A≠-A je naličje stava A=A. Ja, identitet, se konstituira i diferencira samo u konfrontaciji sa ne-Ja. Bez Drugoga Ja ne bih mogao biti Ja, jer nerazlikovnost ukida mogućnost izdvajanja.
U lokalnom kontekstu Bosne i Hercegovine Drugi se često još uvijek vide kao neprijatelji. Rat, u svom fantomskom obličju, još uvijek utiče na naše stavove i postupke. U tom smislu, vrijedi razmisliti o Nietzscheovoj tvrdnji da previše historije vodi propasti samog života. Smatram da nije rješenje u tome da zaboravimo prošlost, nego u tome da promijenimo način na koji se sjećamo: pamtimo ratove ne kao zlo koje su činili jedni drugima, nego kao zlo kojim je čovjek porazio sam sebe i izdao svoju ljudskost Ako se tako sjećamo ne perpetuiramo sukob, nego shvatamo intrinzičnu pogrešnost nasilja, a historija se istinski potvrđuje kao magistra vitae.
Prekinimo ciklus koji iznova generira strah i ksenofobiju, transferira ih na nove naraštaje i ideološki nas ometa u bavljenju rješavanjem ekonomskih, političkih, ekoloških i drugih problema sa kojima se danas suočavamo. Izaberimo sebe u svojoj najboljoj verziji, u kojoj smo izabrali svoju mogućnost za nenasilje i ostvarenje kulture mira.