Piše: Merima Muhić, Živinice
Nakon što sam završila i posljednju cjelinu Male škole za izgradnju mira, bila sam preplavljena emocijama i novim znanjima. Mnogo toga je uvijek bilo prisutno negdje u pozadini uma, ali slušati predavače kako to oblikuju na prikladan način i u tačne teorijske postavke mi je otvorilo oči na mnoge načine. Javila se i neka potreba da još više nego prije budem direktni učesnik u izgradnji mira. Nešto što, istinski vjerujem, svi možemo i imamo obavezu da radimo. Ono o čemu sam poželjela da učim još više i da prenesem svoje viđenje jeste kultura sjećanja.
Kao student političkih nauka, imala sam priliku da se susretnem sa pojmom kultura sjećanja i prije, ali tek u posljednjih par mjeseci sam shvatila koliko je bitna i koliko meni – kao mladoj osobi koja je rođena i odrasta u postkonfliktnom društvu – ona zapravo znači. Čitava priča se kompletirala pohađanjem Male škole za izgradnju mira, koja na odličan način povezuje sve faktore koji mogu da imaju (a trebali bi da imaju pozitivan) uticaj na izgradnju mira u postkonfliktnim zajednicama kao što je Bosna i Hercegovina.
Činjenica je da je sjećanje veoma subjektivna stvar ili su je barem ljudi učinili takvom. Ovakvo poimanje sjećanja otežava zamisao da čitava grupa ljudi koja je prošla kroz traumatično iskustvo može imati istu verziju sjećanja, ali prema mišljenjima mnogih autora, to ne znači da se ne mora težiti ka razvijanju odgovorne kulture sjećanja. Ključ uspjeha je u pronalasku istine u tom sjećanju i to se može učiniti samo ako se odmakne od subjektivnog i sjećanje posmatra objektivno. Slavni argentinski pisac Jorge Luis Borges je rekao da je zaborav jedina osveta i jedini oproštaj. Ali, kada se govori o miru, ne bi se trebalo govoriti o osveti, nego o mirnom suživotu, pa u tom slučaju jedina osveta treba biti prema onima koji su pokušali da unište jedno društvo. Ta osveta bi bila suprotna od onoga što su oni radili, ta osveta bi bila jedinstvo naroda u BiH.
Veliki broj istraživanja je urađen o procesu tranzicije Njemačke od nacističkog režima do punopravne demokratije i države svih svojih građana. Naravno, ovaj proces nije bio kratak ni lagan, ali postoji puno lekcija koje se mogu naučiti na primjeru Njemačke. Od trenutka kada je njemački kancelar Vili Branta kleknuo u Varšavskom getu (da na svoj specifičan način, zamoli za oprost za zločine koji su počinili nacisti u ime njemačkog naroda) do danas, Njemačke vlasti i narod ohrabruju kulturu sjećanja. Iako je očigledno, kao i u svemu drugome, da ima izuzetaka i struktura koje se radije okreću kulturi poricanja ne može se poreći činjenica da je Njemačka prešla jako dug put od četrdesetih do danas i da su se njihovi napori isplatili.
Dokaz da je prisutna većina građana koji ovako razmišljaju je istraživanje Deutsche Wellea koji je za 75. godišnjicu oslobađanja Aušvica sproveo anketu sa 1,018 osoba čiji su rezultati otkrili da Nijemci žele da sačuvaju sjećanja na strahote i okrutnost nacionalsocijalizma. Na pitanje „Neko je nedavno rekao da je gotovo 75 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata idealno vrijeme da se zatvori ovo poglavlje historije i prestane toliko govoriti o zločinima nacističkog doba: Da li biste se vi složili sa tom izjavom ili ne?“, velika većina, od čak 60%, izrazila je protivljenje ideji (Pieper, 2020).
Ovakva statistika služi kao očigledan primjer koliko je kultura sjećanja postala svakodnevnica i dio svijesti građana Njemačke, bez obzira na rasnu, etničku, vjersku ili neku drugu pripadnost. U Njemačkoj postoji, i čini se uvijek će postojati, jedan postotak stanovništva koji će srčano odbijati osnovne postavke historije Njemačke u Drugom svjetskom ratu, ali je bitno da postoje oni koji gaje odgovornu kulturu sjećanja.
Očigledno je da Bosna i Hercegovina, ali i mnoge države iz regiona koje su u bliskoj prošlosti prošle kroz konflikte, imaju još dugi put da pređu do potpunog prepoznavanja kulture sjećanja kao alata koji ima bitnu ulogu u izgradnji mira. Mnoge bi se mogle ugledati na primjer Njemačke. Dozu nade daju mnogobrojne organizacije i institucije koje su nastale u posljednjih nekoliko godina, isključivo sa ciljem promovisanja izgradnje mira i predstavljanja historije iz ugla žrtava, kao što na primjer nedavno osnovani Muzej ratnog djetinjstva, koji priču o ratu transformiše iz ugla djece koja su morala odrasti preko noći.
Na drugoj strani, konstantno smo svjedoci kako se međunarodno osuđeni zločinci predstavljaju kao heroji, dodjeljuju im nagrade i odlikovanja, razne institucije se nazivaju po njima i novim generacijama se predstavlja jedna kultura poricanja. U Bosni i Hercegovini ni danas ne postoji zakon kojim bi se kažnjavalo bilo kakvo hvalisanje ratnih zločinaca, umanjivanje patnje koju su prošle žrtve, te poricanje međunarodno priznatnih činjenica. Bez sumnje, donošenje jednog ovakvog zakona od strane vlasti u Bosni i Hercegovini bi predstavljalo veliki preokret ka jedinstvu i to u polju za koje je najbitnije da prepozna istinite historijske događaje – onom političkom. Politički akteri su nerijetko izvor rasplamsavanja tenzija, umjesto uzor građanima kako treba da se grade odnosi u postkonfliktnim društvima.
Reyes Mate u svom djelu Sjećanje Zapada objašnjava da je zapadna kultura uspjela da dostigne nivo na kojem može da uzrokuje takozvanu hermeneutičku smrt koja se sastoji od brisanja svih tragova zločina tako što će lišiti zločin od važnosti. Sposobnost da se izbrišu ovi tragovi se može opisati kao „invisibilizacija“. Zločinac, dakle, neće moći biti miran sve dok postoji i najmanji trag da se zločin desio. On zaključuje da je sjećanje ključni preduslov za pravdu (Gan-Krzywoszynska i Lesniewski, 2014). Bitno je naglasiti da ovdje ne smatra sjećanje kao pravdu, nego početak procesa koji će rezultirati pomirenjem.
Proces pomirenja se mora sastojati od sveukupnog oporavka društva, priznavanja zločina, prepoznavanja žrtava, te kažnjavanja zločinaca, ali sa fokusom na ishod koji će promovirati spomen na žrtve. Mate ima zanimljiv pristup kada je u pitanju izolovanje pojedinačnih slučajeva koji su odgovorni za zločin, a ne krivnja članova zajednice u čije ime je počinjen zločin. Ali on i na jedan suptilan način govori da svako ko doprinosi procesu „invisibilizacije“ (brisanja tragova) i svako ko ne radi na jasnom definiranju zločina postaje zločinac. Tu se ogleda važnost kulture sjećanja za društvo oslobođeno od zločinaca.
Ono što se može zaključiti iz istraživanja jeste da se o temi kulture sjećanja ne govori dovoljno, posebno u regionu koji bi ju mogao iskoristiti za svoje prednosti. Veoma mali broj publikacija je posvećen isključivo ovoj temi ili razradi teorijskih postavki, te se većina članaka zasniva na konkretnim primjerima. Iako je poželjno imati i primjere, jako je bitno imati precizno značenje kulture sjećanja i na koji način se može promovisati i unaprijediti kultura sjećanja u postkonfliktnom društvu. Na osnovu pročitane literature i istraživanja, očigledno je da kultura sjećanja u velikoj mjeri doprinosi izgradnji mira, ali samo ukoliko je njen temelj građen na historijski provjerljivim činjenicama i iskrenoj namjeri da se sve strane i njihovi gubici prepoznaju kroz tu kulturu sjećanja.