KULTURA MIRA
„Karakter čovjeka možeš procjeniti na osnovu toga kako se odnosi prema onima koji mu nisu od koristi.“ Goethe
UVOD
Počevši od prvobitne ljudske zajednice, nasilje je neizostavan faktor naše prošlosti. Naravno, nasilje postoji i između drugih jedinki iste vrste, npr. skupina ajkula koja je namirisala strvinu, kružeći oko iste i odmjeravajući jedna drugu, formiraju hijerarhiju tako da najmanja, ako ne želi umrijeti, jede poslijednja. Ali ovdje leži ključni faktor koji ljudsku vrstu čini potpuno drugačijom od ostalih vrsta, čovjekov um.Čovjekov um je homogenizacija svijesti i samosvijesti, plastičnije rečeno sjedinjenje znanja o nekom objektu i znanja o sebi. Ostvarivanje samosvijesti je komplikovano, obično nepotpuno i zapravo nije istinsko djelovanje. Intelektualca interesuju uspjesi njegovih djela koja mu osiguravaju mjesto u društvu, često zanemarujući da je obrazovan stvaralačkim djelovanjem drugih. On želi da živi puni život, ne shvatajući da ono što je značajno jeste vrijednostdjelovanja, a ne vrijednost stvari, te da je istinskodjelovanje, uzajamno, kolektivno, društveno djelovanje. Kada to shvati biće priznat od onih koje smatra dostojnim da ga priznaju, neće se držati iznad konfliktnih situacija, izvan svijeta, porculanski, već će biti aktivan građanin, čovjek političkog djelovanja.
REPROGRAMIRANJE ŽIVOTNE MATRICE
Pojedinac koji ima jake potrebe koje moraju da se zadovolje razvijanjem pogodnih stavova pribaviće činjenice gdje može. Živeći u složenom svijetu, on je ostavljen na milost i nemilost raznim autoritetima za znatan dio saznajnog sadržaja svojih stavova. Ti su autoriteti ponekad nepouzdani zbog neznanja ili namjerno. Za malo dijete stručnjaci su uglavnom njegovi roditelji, za studenta njegovi profesori i autori stručne literature, za religioznu osobu to su sveštenici odgovarajuće konfesije, za naučnika to su drugi specijalisti iz njegove oblasti. Svim ovim pojedincima stižu činjenice posrednim putem od drugih osoba kao autoriteta, i obim neslaganja između činjenica i vjerovanja pojedinca zavisiće od valjanosti tvrdnji autoriteta. Autoritet može biti tačan, autoritet se može časno prevariti i autoritet može namjerno da izvrće činjenice radi svojih ciljeva. Međutim, sve to ne znači da će činjenice koje pruža autoritet pojedinci prihvatiti u potpunosti, slijepo i bez promjena. Promjenljivost stavova djelimično zavisi od nivoa inteligencije pojedinca. Mjenjanje stavova izaziva se putem izlaganja naknadnim obavještenjima, promjenama u pojedinčevom pripadništvu grupama, prinudnom izmjenom ponašanja prema objektu i putem postupaka koji mjenjaju ličnost. Nije svjedno da li u percipiranju druge osobe polazimo sa stajališta da ona doživljava svijet kao i mi, ili se pak pokušamo empatičkiuživjeti u njen svijet i respektirati je takvu kakva ona jeste. U prvom slučaju stojimo na vlastitom stajalištu i tražimo od drugih da na isti način vide sliku svijeta ili ljudi oko nas kao mi. To je dosta egoistično gledište i normalno se javlja u razvoju čovjeka u najranijim danima njegovog života. I upravo proces socijalizacije ima tu zadaću da dovede zrelu socijalnu osobu do toga da promatra svijet i ljude ne samo sa svoje tačke gledišta, nego da nastoji sagledati i gledišta drugih. Činjenica je da na osnovu sebe poistovjećujemo druge. Što smo objektivniji prema sebi, što smo više osvijestilinesvjesno u nama, bit ćemo sposobniji da objektivno prosuđujemo druge. Da bismo bili otvoreni osjećajima druge osobe, da bismo razvili senzibilitet prema osjećajima drugog, moramo u nama samima imati razvijen pozitivan emocionalni stav prema ljudima i životu, biti oslobođeni svih unutarnjih konflikata, nemira, negativnih emocija, jer bi nam moglo blokirati otvoreni put prema drugoj osobi.
TRANSFORMACIJA AUTORITARNE KOMUNIKACIJE U DEMOKRATSKU KOMUNIKACIJU
U svakom komuniciranju moguće su smetnje, bilo da je riječ o dijalektičkoj komunikaciji, komunikaciji u maloj grupi ili javnoj komunikaciji. U cilju sprečavanja nuspojava javne komunikacije osmišljeni su ini pravilnici i prekršajni postupci te na samitu delegata iz zemalja EU veoma rijetko čujemo naracije koje krše osnovne principe kulture komuniciranja i tolerancije. Ne izjednačavam naivno važnost intrapersonalne iinterpersonalne komunikacije. Kao što države ne šalju nasumične građane nego diplomatske predstavnike na navedeni samit tako ni ljepota različitosti svijeta se ne rađa sama po sebi, ona mora biti osviještena u ličnosti pojedinca. Komunikacija, kutura, mir, politika detanta nisu pojmovi ili utopijske determinante, nego procesi. Demokratska, odnosno reflektirajuća komunikacija obilježava govor uz slušanje i razumijevanje sagovornika te saopštavanje razmišljanja sagovorniku. U reflektirajućoj konverzaciji razumijevamo ideje tj. izgovoreno slušamo, o tome razmišljamo i u vezi s tim postavljamo pitanja, u nadi da će se razviti nove ideje o onome što je bilo rečeno. Dijalogom nastojimo doći do još neuočenih opisa i objašnjenja, jer uvijek postoji još nešto neuočeno i nepromišljeno. Osnovni principi demokratskog reflektujućeg komuniciranja su egalitarnost, otvoren razgovor i zajedničko traženje primjerene različitosti. Reflektujuća komunikacija je ujedno i kvalitetna komunikacije jer u sebe uvrštava još jedan proces, a to je proces učenja.
SOCIJALNE SITUACIJE KOJE DOVODE DO AGRESIJE I NJIHOVO SPRIJEČAVANJE
Brojni uzroci agresije su socijalni. Prema frustracijskoj teoriji agresije, doživljaj frustracije može povećati vjerovatnost agresivne reakcije. Međutim, frustracija sama po sebi ne dovodi automatski do agresije. Vjerovatnije je da će proizvesti agresiju ako je osoba nezakonito ili neočekivano sprječena u ostvarenju cilja. Pored toga frustracija je rezultat osjećaja da imate manje nego što zaslužujete, manje nego što očekujete, ili manje nego što imaju ljudi koji su vama slični. Agresiju također može proizvesti socijalna provokacija ili samo prisustvo agresivnog znaka, odnosno predmeta povezanog s agresivnim reakcijama, poput oružja. Prema teoriji socijalnog učenja, agresiju može proizvesti i oponašanje agresivnih modela, ili u situacijama licem-u-lice, ili gledanjem nasilja na TV-u. Mogući učinci gledanja nasilja u medijima od osobnog su interesa za socijalne psihologe u SAD-u zbog raširenosti nasilnih programa.Pokazano je da, ne samo da nasilje u medijima dovodi do veće agresivnosti kod gledatelja, nego ima i učinak otupljivanja, olakšavajući prihvaćanje nasilja u društvu. Agresiju je moguće smanjiti na niz načina. Oni uključuju odvraćanje pažnje drugim aktivnostima, raspravljanje o razlozima ljutnje i neprijateljstva, modeliranje neagresivnog ponašanja, podučavanje ljudi nenasilnom rješavanju sukoba, komunikaciji i vještini pregovaranja te izazivanje empatije s drugim ljudima. Izazivanje empatije je osobito korisno sredstvo spriječavanja sklonosti ljudi da dehumaniziraju svoje žrtve.
PSIHLOŠKA ELASTIČNOST U MULTIKULTURALNOM DRUŠTVU
Kada se radi o neobičnom ponašanju u našem neposrednom okruženju naš akademizam se lako izgubi i vrlo često ne razmišljamo o kulturnoj uslovljenosti nekog ponašanja. Da bismo razumjelinečiji etnički identitet i njegov uticaj na njegove stavove i ponašanje, nužno je poznavati određene karakteristike etničke grupe kojoj pojedinac pripada, kulturnu historiju te grupe, njen status u zajednici, da li je manjinska ili dominantna, sloj grupe iz koje pojedinac potiče, tip etničke socijalizacije kojoj je bio izložen, uzrast pojedinca i dostignuti razvojni stadij procesa etničke identifikacije, stepen i kvalitet poistovjećivanja sa tom etničkom grupom i eventualno postojanje konfliktnog odnosa sa svojom ili drugim etničkim grupama. Moramo imati na umu stepen prihvaćenosti nekih pojava u različitim kulturama prije nego krenemo dalje. Dakle, zavisnost može biti izraz slabosti za jedne, a vrlina za druge zajednice. Čekanje može biti dio strpljenja i mudrosti, a isto tako i pasivnosti i izbjegavanje odgovornosti. Tugovanje zbog gubitka može biti veoma različito u različitim kulturama i u pogledu načina i u pogledu trajanja. Suditi pripadnicima jedne kulture na osnovu normi iz druge kulture predstavlja grešku u zaključivanju. Vjerovanje da je glavobolja uzrokovana bacanjem čini bi, tako, u jednoj kulturi mogao biti znak sumanutosti, a u drugoj dio folklora. Etnička pozadina na mnoge načine je relevantna za probleme mentalnog zdravlja djece. Ona utiče na sistem vjerovanjadjetetovih roditelja koja među ostalim uključuju i vjerovanju o porijeklu i uzrocima poremećaja u ponašanju. Kultura uobličava i manifestacije simptoma, tako što favorizuje ili obeshrabruje eksternalizaciju simptoma, a takođe, utiče i na modalitete pomoći koju će roditelji potražiti za svoje dijete. U nekim sredinama to će prvenstveno biti porodični autoritet, dok će drugi radije konsultovati sveštenike, treći vračare, a četvrti medicinsku službu. Ono što je važno za svakog pojedinca koji radi sa djecom jeste sposobnost da se otrgne od predstave o postojanju samo jednog ispravnog načina življenja i identifikovanja tog načina sa sopstvenim načinom života. Također kao građani, stalno trebamo imati na umu velike individualne razlike u okviru svake od populacija naše države, te se može desiti da pripadnici neke etničke grupe budu po načinu života bliži drugoj etničkoj grupi nego svojim sunarodnicima, te je automatsko izjednačavanje svih pripadnika neke nacionalne zajednice pojednostavljivanje koje može voditi različitim nesporazumima.
ZAKLJUČAK
Pojavni oblici nasilja javljaju se u različitim formama: od onih najgrubljih i najočiglednijih do vrlo suptilnih i prikrivenih oblika. Razvijanjem ili jačanjem sposobnost prepoznavanja i pravovremenog reagovanja podstičemo intenzivnije promišljanje društva o posljedicama istog, odnosno jačamo društvenu osjetljivost na pojavu nasilja. Pojave kao što su: zloupotreba političkog položaja, mito, korupcija, nepotizam, dugotrajna čekanja i dugotrajni proces birokratskog karaktera su toliko već rasprostranjene i kako je javnost upoznata sa štetnim posljedicama istih te da su takva ponašanja već gotovo svima poznata i lako uočljiva, moramo se zapitati da li su građani ove države već zasićeni ovim općeprisutnim problemom i zašto više ne reaguju posebno osjetljivo na pojave istih. Ova situacija je posebno alarmantna i zahtijeva brže djelovanje kako bi se navedene pojave nasilja ograničile na što manji intenzitet.Opću edukaciju mira sa dobro organizovanim multidisciplinarnim pristupomtreba nadalje unapređivati među svim profesijama, pri čemu su odjeljenja za ljudske resurse i mediji od posebnog značaja.Trebamo stvoriti takvu društvenu situaciju u kojoj su svi članovi zajednice dovoljno osjetljivi za prepoznavanje raznih oblika nasilja u društvu, te njihovo uključivanje u odgovarajuće rješavanje problema.
LITERATURA:
Kuhn, T.: Struktura znanstvenih revolucija, Drugo izdanje, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.
Halilović, E. : Um i egzistencija, Grafičar, Tuzla, 1998.
Kant, I. : Kritika čistog uma, Treće izdanje, Bogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1976.
Kreč, D., Kračfild, R., Bolaki, I. : Pojedinac u društvu, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Srbije, Beograd, 1991.
Osmić, I. : Komunikacija i interakcija u nastavnom procesu – sukob ili saradnja, Drugo izdanje, Grin, Tuzla, 2002.
Biro, M., Butollo, W. : Klinička psihologija, Katedra za Kliničku psihologiju LudwigMaximiliansUniversitat, Munchen i Futura publikacije, 2003.
ZENAIDA LIŠINOVIĆ jul, 2018. god.