Forum

Poštovana profesorice,

Hvala Vam na detaljnom predavanju potkrijepljenog sa zanimljivim slučajevima. Zanima me zašto ste baš izabrali slučaj Irske u kontekstu konflikta i mira u našem društvu? Naime, sama priroda nastanka sukoba u Irskoj i Bosni i Hercegovini nije ista. Na početku ste nas upoznali sa različitim definisanjem mira , pozitivni i negativni. Priroda rata u Bosni i Hercegovini nije religija niti je sam rat u konačnici bio građanski rat. Potenciranje religije i religijskog sukoba vodi u krivom smijeru rješavanja problema bosanskohercegovačkog društva na putu ka izgradnji mira i suživota. U Bosni i Hercegovini društvu je nametnut osjećaj nacionalne pripadnosti susjednim državama, a prilikom izjašnjavanja građana 29.2. i 1.3. 1992.godine, na referendumu za nezavisnost, pitanje se odnosilo isključivo na državu Bosnu i Hercegovini, sa etničkim pripadnostima naroda koji žive isključivo u njoj. Da li je po Vama zaista rješenje podizanje zidova, u prijevodu , svaki kanton država za sebe ili ako to gledamo na višem nivou državnog uređenja entitet država za sebe ili je pak rješenje za nove, buduće generacije stvaranje zajedničkog osjećaja pripadnosti državi Bosni i Hercegovini, bez obzira na etničku pripadnost, jer je religija privatna stvar pojedinca? Ne smijemo zaboraviti notornu činjenicu da su Opšte okvirni mirovni sporazum , poznatiji kao Dejtonski sporazum potpisali predsjednici međunarodno priznatih i suverenih država, R Hrvatske, SR Jugoslavije i R Bosne i Hercegovine, te samim tim kompariranje sukoba u Bosni i Hercegovini sa državama u kojima je bio građanski rat ( rat građana unutar jedne države) je nonsense. Nadalje, javno govoronje jeste put ka pomirenju i izgradnji mira, ali bitna poruka koja se šalje sa tih govorenja jeste da su postojali vanjski uticaji na političke vrhove paradržava koje su se osnivale na području suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine( SAO Krajina, Zapadna Bosna, Hrvatska zajednica/republika Herceg Bosna i Srpska Republika Bosna i Hercegovina , kasnije preimenovana u Republika Srpska). Jeste veoma bitna stvar pisanja zajedničke historije, priznavanje najgnusnijih zločina počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovine, no sve dok ne postoji zakonska regulativa nakon presuda Radovanu Karadržiću i šestorki Prlić i ostali kojima će se zabraniti imenovanje javnih institucija, parkova, ulica trgova i sl. po njima , ne može se započeti proces stvaranja zajedničke historije. Kult ličnosti je veoma opasan i nažalost duboko ukorijenjen za 20-tak godina u bh društvu. Međutim, treba poslati snažnu poruku narodima i građanima u Bosni i Hercegovini da presude navedenim nisu presude etnosu već pojedincu. Pravne činjenice postoje, presude postoje , one se nekome mogu svidjeti ili ne , ali one su takve i mi ih moramo poštovati.

Odličan je primjer Njemačke, kao države koja je počinila stravične zločine tj. nacistička Njemačka, ali tadašnja svjetska politička scena i elita su odlučili kazniti državu, podijelivši glavni grad i samu državu, kako bi cjelokupna nacija shvatila upravo odgovornost čiji uzrok pojedinac. To na Balkanu nismo vidjeli. Pokušaj NATO-a da iskupi svjetsku scenu i UN zbog šutnje i ne poštivanja Povelje , koji se nažalost završio sa stradanjem civila, nije bio pravo rješenje.