Forum

Kulturno nasilje se posebno bazira na obeshrabrivanju narodne mase i individue da donose kritike i svoja mišljenja. Primjer Miloševića je veoma dobar, jer je potezom davanja prostora “glasu naroda” u novinama koje su bile najčitanije novine na prostoru bivše Jugoslavije davao i iluziju slobode govora, bitnosti naroda u njegovom režimu, ali su istovremeno kritika i osvrt na njegovu politiku bili sinonimi za izdaju, tako je i njegova ideja države mogla da preživi samo zamrznuta, i svakim danom sve više i više totalitarna. Dakle, da bi totalitarni režim bio održiv i da bi se njegova ispravnost potvrđivala, narod bi morao da prestane da misli. Ista pravila važe u svim institucijama povezanim sa državom. Mnoge religijske institucije i religiozni pojedinci ne prihvataju osvrt na njihove religijske zakone i običaje. Nedavno sam pokušala logički pobiti seksističke tvrdnje poznanika koji je religiozan bazirajući se na 2 citata iz njegove svete vjerske knjige (koje pobijaju ono što on tvrdi da je zakon u njegovoj vjeri, a istovremeno citati pobijaju i jedan drugog), što sam i uradila, a kada sam mu rekla “Vidiš kako sam ti logički pobila tvoje tvrdnje”, on je odgovorio: “Logika nije potrebna tamo gdje postoje vjerodostojni citati”.
Dakle, da bi kulturno nasilje moglo da se razvija, intelektualni domet invidiua, grupa, organizacija i institucija mora biti ograničen stalnim pozivanjem na neke vječne i svete istine. U suprotnom nastupa militarizacija. Cilj se svodi na batinu/opravdanje represije i sredstvo ucjene, a militantna misao se proširuje pomoću manipulacije: “Zadatak boljševika je da radničku klasu učini svjesnom” (Lenjin) , “Da se naše ideje približe radnim ljudima” (The Red Menace, Toronto), „Čak i najmanja devijacija socijalističke misli osnažuje buržoasku ideologiju.“ (Lenjin). To se smatra uspjelim ako radnici, bez obzira šta oni stvarno misle, doprinose organizaciji i dolaze na okupljanja. Prava namjera totalitarnog režima je da uspostavi hegemoniju svoje partije nad narodom, da postane vođa mase sljedbenika. Te namjere su cinično očiglredne u primjerima nacista i boljševika, staljinista: ideja je sredstvo za cilj, svaka ideja koja može privući nove sljedbenike je dobra ideja. Glavno obećanje partije je likvidacija ‘neprijatelja’: kontrarevolucionara, pete kolone, agenata CIA, Jevreja…
„Masovni mediji su zapravo antimedijatori, neprenosnici, prozivođači nekomunikacije. Televizija, samim svojim postojanjem, uvodi društvenu kontrolu u domove. Uopšte nije neophodno da se kontrola zamišlja kao periskop kojim režim špijunira privatni život pojedinaca, jer televizija taj posao obavlja mnogo bolje. Ona postiže da se ljudi više ne obraćaju jedni drugima, da ostanu potpuno izolovani pred saopštenjima na koja ne mogu da odgovore.“ (Bodrijar)