Forum

Upravo sam završila sa slušanjem svih lekcija iz ovog modula, i naravno, složit ću se se ostalim učesnicama, zadovoljstvo je bilo čuti teorijska uviđanja i analize svakodnevnih konfliktnih iskustava.

Što se tiče razočarenja, ili obeshrabrenja malim brojem učesnika, složit ću se sa vama po pitanju toga, jer ukoliko ne prepoznamo na vrijeme važnost malih pomaka, uvijek ćemo biti pesimistični po pitanju bilo kakve promjene. No, isto tako, živimo u dobu kada se više vreduju opipljivi vizualni napreci, koji se mogu mjeriti brojkama (mislim na ekonomski rast), ili vidljivi (izgradnja infrastrukture) i kada čak i javno mjenje u javnom prostoru konstantno potencira razvoj u ovim domenima kao preduslov za perspektivniju BIH, onu BIH koja bi trebala da ubrza put pridruživanja u EU.

Kako će onda društvo, usljed fokusiranja na materijalne boljitke, ikada prepoznati značaj unutarnjeg, psihološkog, emotivnog razvoja kao preduslova za sve, gore navedene boljitke?

Negdje u tekstu je spomenut značaj slobodnog tržišta, kao jedna od garancija kooperacije kroz takmičenje, usljed kojeg se smanjuje ili civilizuje konflikt… Slažem se, naravno, da u zemljama slobodnog tržišta ljudi oslobađaju svoje kreativne potencijale kroz natjecanje i borbu za sopstevne lične interese te tako usmjeruju višak energije(koji se u zemljama poput naše koristi za samosažanjenje, prebacivanje krivice na drugog i druge, ili se manifestira u svim oblicima nasilja) za lični razvoj a samim tim, svjesno ili nesvjesno, pomažući sebi, doprinose i cjelokupnoj zajednici. To je, u svakom slučaju, dobro, i već je historija pokazala, da je manje ili više, takav pristup najproduktvniji. Zato, vjerujem naši službenici često puta spominju taj ekonomski napredak, koji bi zemlju eventualno digao iz pepela, i elem, učinio da kao magijom, nestanu i svi drugi problemi.

Da li vi stvarno vjerujete da je to moguće? Da će ljudi, samo ako su finansijski stabilniji, lakše i uspješnije preboljeti i izliječiti se od predrasuda, strahova, i traumatičnih iskustava koje su se taložile u njima godinama, nekima od nas još od rođenja? Pitam se, zašto se toliko zapostavlja potencijal osobnog razvoja i ljudskog kapitala i zašto se ne pridaje više pažnje emotivnom sazrijevanju našeg društva, katarzičnom pristupu suočavanja sa prošlošću kao odskočnoj dasci za oslobađanje svih drugih energija, nosisteljica pozitivnih promjena?

Mislim da je jedan od ključnih problema sa mentalitetom našeg podneblja egoistična samopercepcija. Taj stav da smo po nečemu bolji od “glupih” amerikanaca, “hladnih” nijemaca, “zaluđenih radom” japanaca i da dalje ne nabrajam… svakom smo našli manu, i od svih pravimo šegu, a legitimitet svojoj nekoj superiornosti nalazimo isključivo po tome što smo, to što jesmo, rođeni Srbi/Hrvati/Bosanci… a šta smo to mi učinili i po čemu smo zadužili čovječanstvo da se toliko volimo osjećati superiorno? I baš taj tvrdoglavi stav da već sve znamo, da nama niko ništa ne treba pojašnjavati niti “pametovati” nas je dovela do ovdje gdje smo sada. Mizerna slika države i naroda koji se samo žali a ništa na ličnom planu ne radi, da bi se izdigla iz te mase, tog začaranog kruga jada i čemera. Kako naučiti sebe i tu masu, iskrenosti i samopoštovanju? Iskrenost i samopoštovanje prema sebi će voditi ka iskrenosti i samopoštovanju prema drugom. Kako ljudima otvarati oči?

Prije svega želim da kažem da sam jedva čekala početak ove škole. Malo sam razočarana brojem učesnika, očekivala sam puno veći broj ljudi koji bi se zainteresovali za ovu temu; čak sam i promovisala projekat u jednoj poznatoj omladinskoj grupi na fejsbuku koja okuplja preko 20 000 članova a u kojoj se svakodnevno promovišu poslovne prilike, stipendije, pozivi za seminare, radionice, konferencije i slično, međutim, vidim da ni to nije pomoglo. Govorim ovo iz razloga što vjerujem da naše društvo nije prepoznalo potencijal dijaloga i razgovora o ratu i miru kao preduslov za bilo kakav napredak Bosne i Hercegovine. Primijećujem da se od ove teme konstantno bježi, da oni koji potenciraju konstruktivan dijalog su često puta zapostavljeni i etiketirani kao osobe koje ne gledaju naprijed nego nazad. Ja baš mislim suprotno. Da bismo krenuli naprijed, moramo raščistiti sa prošlošću, po principu: “čist račun, duga ljubav”. Međutim, kako zadržati snagu volje u sebi, i boriti se za dobrobit društva koje po puno kriterija, uopće ne izgleda kao da želi pomoći samo sebi? Ne govorim o slijepom žrtvovanju za narod, društvo, državu nego o poštovanju svojih sopstvenih, humanističkih poriva koje me kao individuu inspirišu i tjeraju da budem bolji čovjek, da bez obzira što ću jednog dana umrijeti i nestati bestraga, ipak želim učiniti sve što mogu da ostavim trag civilizovanog čovjeka, dostojan stoljeću u kojem sam živjela. Kako pronaći smisao u mirovnim studijama kada, kako ste i sami naglasili u prvom videu, je rat i nasilje karakteristika ljudske historije od samog postanka? Zašto su samo pojedinci osjetljivi po pitanju nepravde, i na koncu, zašto je nas ovdje samo 3, 4 a svi troje ili četvero vrlo dobro znamo da je našoj zemlji potrebno 300 ili 400 hiljada ljudi koji će raditi na nacionalističkoj dekontaminaciji naših bosanskohercegovačkih umova. Po čemu se to mi razlikujemo? Da li su to naša individualna iskustva sa svijetom oko nas nešto drugačija, emotivnija, dublja pa su nas, htjeli ne htjeli, odveli na put promišljanja mira? Imam toliko pitanja, i toliko promišljanja i na kraju, veselim se čuti vaša mišljenja, i nastaviti, ili otpočeti diskusije na ovu temu.

P.S. Sara, sada žurim, ali čim prije, odgledat ću filmčić koji si podijelila.