Forum

Poštovana profesorice, prije svega zahvaljujem Vam se na predavanju,
najvećim problemom u procesu pomirenja u Bosni i Hercegovini objasnila bih kroz jedan dio izlaganja Vuka Bačanovića u Centralnom dnevniku kada je rekao da je Milorad Dodik samo pokazatelj koliko je Bosna i Hercegovina i sva trenutna dešavanja u njoj neozbiljno shvaćena. Bosna i Hercegovina je država u kojoj njeni predsjednici negiraju tu istu državu bez bilo kakvih sankcija, Bosna i Hercegovina je država u kojoj javno veličanje ratnih zločinaca prolazi bez sankcija, Bosna i Hercegovina je država u kojoj, kada je u pitanju obrazovni sistem, postoje dvije historije, historije dva entiteta, samim tim kreiraju se dvije različite istine o historiji, ovo je država u kojoj ne postoje granice po pitanju nacionalizma, mržnje, nije u samo pitanju nacionalizam koji se ispoljava među narodima u državi, nego nacionalizam koji se promoviše javno, nacionalizam kojeg promovišu ljudi koji su odabrani da čuvaju mir i ravnopravnost svih naroda. Da li možemo pričati o konkretnim akcijama u izgradnji mira kada predsjednik države negira državu? Smatram da je upravo to ključni problem, i tačka koja iznova unazađuje svaki korak ka miru, jer kao što ste rekli, mir nije samo odsustvo konflikta.
Lično, nacionalizam koji se kontinuirano servira od strane političkih lidera smatram samo odličnim vidom manipulacije nad narodima, te najlakši način održavanja dugogodišnje vlasti, ali to je nešto što je nedopustivo. Kako graditi mir kada se ljudi stalno podsjećaju na rat, stalno se govori o tenzijama, nesuglasicama, mislim ovo je država u kojoj je mjesecima glavna tema svih portala sukob oko zastave u kabinetima predsjedništva, koliko su to zapravo banalne stvari, smiješne stvari, a drže narod pod konstantnom tenzijom, a svjesni smo da nisu svi sposobni da prepoznaju političku manipulaciju. Nakon toliko godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma nije napravljen niti jedan pomak u osnovi, na koju treba da se nastavi proces izgradnje mira, a to je sama država, njene strukture i zakon. Sada u okviru započete teme dolazim to rečenice koju Ste pomenuli da je krivica na pojedincu a da je odgovornost kolektivna, tu se pitam zašto je narod ove države i dalje pod uticajem političke manipulacije, gdje je ta granica kada čovjek treba da kaže dosta i promijeni nešto, zašto su upravo takva politička tijela i dalje dominantna u ovom društvu, političko tijelo bez podrške naroda je bezvrijedno i nema nikakvu ulogu, zločin može osmisliti pojedinac, ali ga ne može provesti bez prije svega podrške društva u kome se nalazi a zatim i sljedbenika njegove ideje, pitam se kako je moguće narod koji je na svojim leđima ponio teret rata i zapravo istrpio svu njegovu štetu i dalje sluša iste priče godinama,gdje je granica?

Poštovani profesore,
prije svega želim da Vam kažem da sam kao učesnik Mirovnog kampa Jahorina 2019 imala priliku da slušam Vas kao predavača, te mi je izuzetna čast da učestvujem u školi koja uključuje čovjeka kao što ste Vi.
Moj rad na miru. te razumijevanje istog prvenstveno kreće od mene, te smatram da je to najvažniji dio kulture mira, rad na sebi. Rad na sebi, prvenstveno podrazumijeva poznavanje sebe. Kada bi istraživali sebe,sve negativne i pozitivne aspekate svoje ličnosti, predrasude koje imamo u ovom momentu, da li bi došli do toga da je naša ličnost isključivo naša, ili samo ogledalo društva u kome se nalazimo, da li bi naše predrasude imale argumente kojim bi mogli da ih opravdamo ili bi došli do toga da su samo nametnuta mišljenja a mi samo još jedan homo sapiens kojim je lako manipulisati? Smatram da je to pitanje koje bi često sebi trebali postaviti, ne samo u kulturi nasilja ili mira, nego kroz čitav život, naročito u periodu kada najviše pronalazimo sebe, kada polažemo temelje svoje ličnosti, jer kada je temelj ličnosti jednog čovjeka mir, svaki sljedeći njen dio će biti usmjeren ka miru, takvom ličnošću se ne može manipulisati, čovjek koji je u svakom trenutku, na svakom mjestu, u svakom društvu, svjestan svog identiteta i svoje osnove, nije čovjek kojem neko može odrediti ili sugerisati šta je ili šta bi rebao da bude, međutim, čovjek čiji je temelj mržnja svaki drugi dio ličnosti gradit će po njoj, to je nešto što smatram najopasnijom pojavom u društvu, nedostatak identiteta. Veoma je važno da učimo, istražujemo, razgovaramo, budemo aktivni, upoznajemo različito i različite. Mržnja se nažalost iznova pokazuje kao najbolji oblik manipulacije ljudima, učinite da mrze i upravljate njima. Gledanjem dokumentarca Smrt Jugoslavije u govorima Slobodana Miloševića prepoznala sam sličnu, po meni zapravo istu priču koja se iznova prezentuje ovom društvu, to je strah, uvjeravanje naroda da treba da strahuje od drugoga, da je ugrožen, da je žrtva, a predstavljajući sebe kao potencijalnog osloboditelja istog tog naroda, šta dobijete time, pokornost naroda koji se boji a u vama vidi svog spasitelja, te dugoročnu vlast. To je upravo ono što se otkako znam za sebe, 20 mi je godina, prezentira ovom društvu, bar jednom godišnje se započinje priča o mogućnosti novog rata, kako smo ugroženi, slušamo javna prepucavanja narodnih lidera, prezentuju se isključivo nacionalistički ispadi kao da u ovom društvu ništa pozitivno ne postoji, samo se nadam da je ovo društvo dovoljno pametno da se ne nađe sa puškama u rukama ne znajući ni zašto.

Velikom greškom smatram to što ljudi često mir izjednačavaju sa ljubavlju. Mir ne znači nužno voljeti drugačijeg od sebe, podržavati ili opravdavati njegove postupke, ali znači poštovati svaki aspekat tuđe ličnosti, ne degradirati ili ugrožavati drugu osobu, poštovati njena prava koja imamo i sami. Mir ne znači zaboraviti bol, patnju, ali znači naučiti kako dostojanstveno nositi bol, te spriječiti da ista dovede do nastanka predrasuda, mržnje ili nasilja. Za mene, mir nakon rata, znači poštovati svako ljudsko biće koje je izgubilo život a ne razmisliti o njegovom imenu, vjerskoj ili etničkoj pripadnosti, i najvažnije od svega, ne opravdavati zločin svog naroda zločinom drugog naroda, rat nema opravdanje.

Smatram velikim propustom sistema to što o kulturi mira nismo imali priliku slušati tokom prije svega osnovnog obrazovanja, pa onda nadalje. Tako mnoga djeca, adolescenti, tinejdžeri, odrastaju i grade svoju ličnost na osnovu jedne strane vektora kojeg ste prikazali, to su mržnja i nasilje, jednostavno nema im ko reći da mržnja nije jedini put, pa sigurna sam da 90% mladih ljudi koji su izgrađeni u nacionaliste apsolutno ne poznaju historiju prošlog rata, svog naroda, drugog naroda, odgajani su po tome da su žrtve, i to je sve što znaju. Tuđu vjeru oduđuju oni koji ne poznaju ni svoju, a ista im je izgovor za predrasude, osuđuju greške “drugih” a ne poznaju greške “svojih”.
Završila bih svoj komentar sljedećim, uz dužno poštovanje, čovjek koji smatra sebe patriotom, svoju mržnju i želju za ponovnim konfliktom opravdava zločinom koji je njegovom narodu počinjen, neka pomisli na samo jednu žrtvu tog zločina, ako i nakon toga teži ka “osveti”, apsolutno se ne razlikuje od onoga ko je taj zločin počinio.