Prije početka ovog online kursa, smatrala sam da će ovo biti samo jos jedna nova kolekcija informacija u mojoj glavi, možda će mi koristiti jednog dana međutim nisam smatrala da ću imati ikakvog značaja od nje kako bih je upotrijebila u praksi.
Kao i većina mladih koji nisu svjedočili ratu koji se dešavao u našoj zemlji, živimo u takvom društvu gdje nesvjesno nosimo teret ljudi koji su to preživjeli, ali nisu spremni da oproste, priznaju i nastave dalje, te tako opterećavaju krhka pleća mladih ljudi koji samo žele mir. Porazna je činjenica da se dvadeset i pet godina nakon rata na našim prostorima i dalje vodi ratna politika i nismo svi spremni da uperimo prst u svoje zločince i odamo počast svim žrtvama tog istog rata.
Mir, u svakoj sferi našeg života, počinje sa priznanjem greške. Negiranjem događaja koji su se desili, samo odlažemo taj proces mira.
Uzela sam manje poznatu izjavu Mahatma Gandhija kao naslov ovog eseja iz razloga što mnogi ne shvataju da nam nasilje donosi samo privremenu satisfakciju, ali bol i šteta koju uzrokuje društvu ili pojedincu, je trajna. Zašto je to tako?
Ukoliko uzmemo rat za primjer, svjesni smo da jedna strana mora da odnese pobjedu i ta strana će imati naravno neke beneficije. Ali gubici koji ljudi snose , ljudski životi i njihovi domovi su ono što je zaista bitno. Na hiljade, a nekad i na milione uplakanih majki koje moža više nikada neće vidjeti svoje muževe ili sinove. Rat sigurno ima tendenciju da poljulja glavni oslonac društva – porodicu. Ghandi upravo referira na to „zlo“. Izgubljeni životi, uništenje imovine, destrukcija objekata, i svaka vrsta ekonomske i socijalne štete usljed rata je zastrašujuće ogromna. Na kraju, svaka od ovih posljedica je trajna. Zar su vrijedne granice, nafta, nacije, ideologije rata i svega što on nosi?
Ghandi je tokom svog pokreta, praktikovao princip „ahimsa“ što u suštini znači „ne činiti ništa loše“. Taj pojam je usko vezan za budizam, hinduizam i jainisam. Koristio je ovaj koncept kako bi se borio za svoja i tuđa prava ne koristeći se nasiljem.Znao je da nasilje nije rješenje. Nasilje nikad ne rješava problem, samo ga sklanja u stranu, ili kako bi mi to rekli „ gura pod tepih“ u nadi da će biti zaboravljen.
Martin Luther King se također zalagao za ljudska prava i nenasilne metode. On je rekao da tama ne može da otjera tamu, samo svjetlost to može. Mržnja ne može da otjera mržnju, samo ljubav to može. Ukoliko to primijenimo na nasilje, samo mir može da otjera nasilje.
Dokaz da je stanje mira moguće i u postkonfliktnim društvima jesu upravo Njemačka i Francuska, koje su nakon dugotrajnih sukoba postali veoma dobri saradnici.1963. godine postpisan je Elizejski sporazum čiji je sadržaj bio revolucionaran. Obje zemlje su se obavezale da u svim bitnim gopodarskim, političkim i kulturnim pitanjima postignu kompromis. Tu vidimo da iz neprijateljstva koje traje stoljećima može nastati prijateljstvo. Međutim, ne smijemo podleći iluziji da se nešto ovakvo odvilo samo od sebe. Trebamo biti svjesni da je tu potrebno mnogo rada, strpljenja, spremnosti na kompromis i dosta razumijevanja.
Savršen prikaz stanja na ovim prostorima jeste drama „Bure baruta“ Dejana Dukovskog, koja veoma slikovito prikazuje Balkan tokom devedesetih godina. Govori nam o mržnji, nasilju, beznađu, bježanju mladih iz države. Prikazana je slika haosa koji je nastao usljed političke nestabilnosti. Bure baruta je zapravo Balkan, i dalje uzdrman ratovima nakon raspada Jugoslavije. Potreban mu je najmanji plamen da eksplodira. Budući da je prva izvedba bila izvedena prije dvadeset i pet godina, poražavajuće je da je i danas čitamo, gledamo i tumačimo kao simbolički prikaz stanja na Balkanu. Prisutna je stalna tenzija u zemlji. U Bosni i dalje rat nije završen. Ona je i dalje ranjena. Dvadeset godina nosimo zavoj oko ranjenog mjesta kako bi zaustavili krvarenje. Rediteljica, Nina Nikolić kaže : „Ova drama nas opominje i podsjeća da više nije važno ko je počeo , treba nam taj heroj koji će prekinuti ovaj suludi krug nasilja.“ Nakon predstave satima sam razmišljala da li se zaista išta promijenilo ? Da li smo i dalje „Bure Baruta“ koje čeka da eksplodira ?
Iz mnogobrojnih istraživanja i statističkih podataka, može se uočiti da je većina građana na našim prostorima spremna da se suoči da prošlošću, i da započne taj proces pomirenja, međutim potreban im je određeni podsticaj. Politički i religijski lideri te političke partije su veliki dio efektnog procesa pomirenja i upravo oni mogu da imaju veliki utjecaj na razmišljanje populacije u BiH.
I baš kao što Goethe kaže kako je lahko razmišljati , teško djelovati , a provesti svoje misli u djelo najteža stvar na svijetu, tako i mi moramo biti svjesni potrebe da moramo širiti svijest kako bi došlo do promjene na ovim prostorima.
Nirvana Mahovac